Srpkinja i Albanka iz Mitrovice o podjeli Kosova

Što je za Andrića bila spona među ljudima, u Mitrovici je mjesto razgraničenja. Most na Ibru koji spaja južnu i sjevernu Mitrovicu mještani rijetko koriste. Kažu, samo kad baš moraju. S obe strane mosta su pješačke zone, na jednom spomenik knezu Lazaru, na drugom Isi Boljetincu.

Kao da ni ta linija razgraničenja nije dovoljno vidljiva, sjevernu stranu odvaja i montažna ograda. Mještani kažu da je zvanično obrazloženje da je ograda tu zbog radova, ali nigdje niti radnika, niti mašina.

Dvije mlade aktivistkinje – jedna sa sjevera, jedna sa juga – ipak pokušavaju da žive andrićevski. U kultnom prostoru Galerije „Akvarijus" ispijaju kafe i bistre politiku, bez zadrške u kritici onih na sjeveru, onih na jugu i onih na zapadu.

„Pregovori u Briselu su došli do momenta kada je neophodan kompromis ukoliko se od Srbije očekuje da prizna Kosovo, a to znači ili razmjena teritorija ili neka vrste autonomije za Srbe na sjeveru. Kako ja vidim stvari, sada je pitanje šta je od ta dva prihvatljivije za kosovske Albance", kaže aktivistkinja sa sjevera.

Nju ćemo ovdje zvati Dragana, a imenom Tefta njenu koleginicu sa južne strane Ibra. Dragana i Tefta, koje se u svojim zajednicama snažno bore protiv nepravde, u javnosti nerado govore. Nisu, kažu, u pitanju samo one i njihova bezbjednost i radna mjesta, već i njihove porodice i prijatelji. Zato većina mještana zazire od medija i u tajnosti bije svoje bitke s administracijom, komšijama, sunarodnicima.

„Stvar je vrlo komplikovana i osjetljiva za obje strane, ali mislim da albanska strana ne bi željela podjelu, da bi reakcija na to bila masovna i da ne bi prošlo bez nasilja", kaže Tefta u razgovoru sa koleginicom i prijateljicom sa sjevera.

„A što se tiče autonomije, u albanskoj kosovskoj javnosti postoji utisak da Srbi već imaju široku autonomiju u poređenju s drugim manjinama. Međutim, kad govorimo o implementaciji, onda smo vrlo daleko od onoga što je na papiru", dodaje ona.

„Zato mi se i činilo, kad su predsjednici iznijeli ovu ideju o podjeli, da je to u stvari bio pokušaj da se uplaši kosovska populacija, da kosovski Albanci pomisle da je bolje da se osnuje Zajednica srpskih opština nego da se sprovede razmjena teritorija", nastavlja Dragana.

„A do tog momenta smo i došli upravo zbog percepcije da Srbi već imaju tolika prava i nerazumijevanje šta bi zapravo bila ta Zajednica – da bi bez obzira na to koja bi bila njena ovlašćenja Zajednica srpskih opština (ZSO) i dalje bila kosovska institucija. A pošto to nije bilo prihvatljivo, sad je podjela na stolu", kaže Dragana.

Pomirenje od ljudi, ne od institucija

Obje su ubijeđene da će se do rješenja ipak doći. Između ostalog, zato što obojica aktuelnih predsjednika imaju mandat da to urade. „Pitanje Kosova mora da bude riješeno na obostrano dobro, jer ukoliko ostanemo u ovoj situaciji, Kosovo će se suočiti sa blokadama u svim segmentima – i u evrointegracijama i u NATO integracijama, u svakom segmentu spoljne politike Kosovo će biti zaglavljeno, što će dovesti do porasta frustracije u društvu, a moj strah je da će se ta frustracija izliti na kosovske Srbe. Tako da je situacija bez sporazuma jednako zastrašujuća kao i nasilje koje može proizići iz teritorijalne razmjene", strahuje Dragana.

„Manje me brine šta će biti sa evrointegracijama", nadovezuje se Tefta. „Više mislim da moramo da pronađemo rješenje zbog nas, zbog ljudi, kako bi reforme mogle da počnu, kako bi integracija ljudi i zajednica zaista mogla da počne, jer ovdje niko nije integrisan", kaže Tefta.

„Tako je, sprovedene su samo administrativne integracije, pa čak ni to u potpunosti. A ljudi žive ne jedni s drugima, nego jedni pored drugih. Vrlo su rijetka prijateljstva, uglavnom su to dobri kolegijalni odnosi. Pa čak i oni, koji su rođeni poslije rata, se upoznaju kroz projekte nevladinih organizacija. Nema aktivnosti gdje bismo mi mogle spontano da se upoznamo", dodaje Dragana.

Integracije su, slažu se u tome obje, dogovorene na političkom nivou i jednostavno date ljudima, a taj mehanizam u praksi ne donosi rezultate. „Most je odličan primjer za to. Mogerini i ekipa su donijeli odluku da sjeverna i južna Mitrovica treba da otvore most, ali to je nešto što bi trebalo da ostave gradonačelnicima i ljudima da kažu, evo mi smo sad OK s tim, otvorite most. Čak je i tempo našeg pomirenja diktiran od strane međunarodne zajednice i ljudi koji ne razumiju zamrznuti konflikt koji ovdje imamo", nastavlja Dragana.

Zarobljena budućnost

Gdje su u tome one i njihovi planovi? Zarobljeni u konfliktu i političkom igrokazu. „Dugoročno sam odlučila samo da živim", kaže Tefta. „Nedostaje mi malo normalnosti. Rođena sam i živim ovdje cijeli život. Ali postala sam jako umorna od svega. Stvarno želim malo da dišem", kaže Tefta.

Najviše ih muči neizvjesnost od svakog novog dana. „Ne znaš šta će sutra da se dogodi. Prilagodiš se jednoj situaciji, onda se nešto drugo dogodi, pa se prilagođavaš tome. Onda u jedom momentu postane svega previše, pa prestaneš i da reaguješ i počneš da normalizuješ stvari, a to je momenat kad više ništa ne može da ti privuče pažnju."

I Dragani je poznat taj osjećaj. „Da, da, toliko dugo već gledamo odvratno ponašanje političara, da je postalo potpuno normalno i ništa više ne može da te iznenadi. Imaš osećaj da bi trebalo da ti se zgadi, ali nemaš više energije ni za to", nastavlja Dragana.

Kada se tome dodaju još nezaposlenost i problemi s kojima se ljudi suočavaju na dnevnom nivou, prevagne potpuna nezainteresovanost sugrađana, s kojom se stalno bore. „I onda ljudi samo žele da napuste Kosovo i odu u Švedsku recimo", kaže Tefta. „Stvarno mislim da bi trebalo da nas nagrade nečim za sve što proživljavamo. Evo trajnom vizom! Dali ste toliko mnogo energije i zaslužujete vizu", dodaje Tefta kroz osmijeh i uz Draganino odobravanje.

„Slažem se, zagovarajmo to!" „Napišimo projekat!" Završavaju kafu s osmehom i odlaze – svaka na svoju stranu mosta.

.Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android