Strahote Grbavice ili "Dvije godine mraka"
30. juli 2019
U romanu "Kad sam bio Hodža" koji je na njemački preveden pod naslovom "Dvije godine mraka" (Zwei Jahre Nacht) Damir Ovčina piše o ratnim strahotama u sarajevskom naselju Grbavica 'To je bio dio Sarajeva u koji su se 2. maja 1992. spustili transporteri JNA, praćeni lokalnim teritorijalcima i četnicima iz Srbije i blokirali Grbavicu. Ono što se u tom vremenu zbivalo u grbavičkim neboderima i zgradama, na ulicama, po haustorima i u šoping centru, najmračnija je priča bosanskoga rata', napisao je pisac Miljenko Jergović u recenziji ovog romana istakavši kako su 'sudbine ljudi koji su živjeli u tim stanovima - Muslimana, Hrvata, a onda i Srba koji su odbili da budu okupatori svojih susjeda - zatajene, skrivene i neispričane jer nijednoj nacionalnoj politici nisu pogodne'. Knjiga je dobila nagradu Mirka Kovača.
Neue Zurcher Zeitung u svom članku pod nazivom "Last exit Sarajevo", koji je ujedno i recenzija knjige Damira Ovčine na njemačkom jeziku, najprije konstatuje da je Sarajevo bilo skoro 4 godine pod opsadom Srba a onda opisuje kako je izgledalo preživljavanje u "sarajevskom logoru Grbavica". Glavnom liku romana Damira Ovčine "pao je mrak", kada se ovaj 18-godišnjak našao na Grbavici u momentu kada počinje potpuna blokada ovog sarajevskog naselja i zatvaranje svih prilaza tom dijelu grada. Bio je u posjeti jednoj djevojci i našao se u zgradi u kojoj inače ne živi. Srpski vojnici počinju da od ljudi traže da pokažu pasoše i isprave. Bosance muslimane nazivaju Turcima. U zgradi živi neznatno starija Srpkinja sa bakom, koja pomaže glavnom liku. To je najprije odraz ljubavi prema bližnjem a potom prerasta u romantičnu ljubav. "Upravo je ta nevina ljubav, koja nosi opasnost po život, ono što roman čini podnošljivim", primjećuje novinar lista NZZ i konstatuje: "Damir Ovčina ne štedi čitaoce. Opisuje kako je svako ko nije Srbin tih ratnih godina na Grbaviciizložen ucjeni, omalovažavanju, otmici, deportaciji, mučenju, silovanju, egzekuciji. Glavni lik romana, koji sa drugim stanovnicima ostaje zarobljen na Grbavici, poslan je u radni vod čiji je jedan od zadataka da skuplja i zakopava leševe ubijenih. Kad god bi zatrpali mrtvaca, komandant voda bi zatražio da mu se nešto prouči. Ali niko od prisutnih to nije znao. Samo je on, glavni lik, odnekud upamtio tih nekoliko riječi iz muslimanske molitve. Pa bi ih nad grobom izgovorio. I onda je to prešlo u običaj. Samo bi mu neko rekao: “Hajde nešto.” I on bi izgovorio to što je znao. Otud i dolazi", pojašnjava novinar NZZ-a, originalni naslov romana Damira Ovčine “Kad sam bio hodža”.
Život i smrt u radnom vodu na Grbavici
"Radni vod pomaže i u pljački, raznosi namještaj, frižidere, šporete kako bi udovoljio potrebama novih gospodara", navodi dalje NZZ, opisujući atmosferu koja je tada vladala na Grbavici. "Svaki put pred pogledom 'Turčina', jedan od naoružanih Srba hvatao bi se oružja. A komandant radnog voda zaštitnički bi se stavio na stranu svojih radnika. On gaji duboki prezir prema zločinima, majkama, koje ga plačući pitaju za nestale članove porodice, obećava pomoć. A kada pretpostavljenima postaje naporan, nestaje bez traga."
A onda se, nastavlja novinar lista NZZ, glavni lik romana šalje na front, na kopanje rovova u brdu, koji su u zračnoj liniji sa sarajevskim stanom s druge strane Miljacke, u kojem je ranije živio. "Noću mora da vojnicima svira dirljive pjesme dok oni siluju žene. Kada dvojica Srba 18-godišnjaka sa nadimkom "hodža" počnu siliti da poput mujezina pjeva poziv na molitvu, on ih ubija i bježi."
Na petsto stranica su, rezimira novinar NZZ-a, "ispisane jedva podnošljive priče strave i užasa" koje glavni lik, doživljava tokom pola godine prinudne službe u radnom vodu. Nakon bijega, on se dvije i po godine skriva u praznim stanovima zgrade uz pomoć voljene komšinice koja je Srpkinja.
Damir Ovčina u svom autobiografskom romanu izostavlja glagole, krati rečenice i izostavlja riječi, piše NZZ. "Imena u njegovom romanu nose samo dijelovi grada, ulice automobili, pištolji i puške ali ne i ljudi." Na kraju, svjedok onoga što se dešavalo na Grbavici i glavni protagonista romana 'Kad sam bio hodža' počinje da "gubi svoje obrise a strahote doživljenog prijete da ga samelju". Novinar NZZ poredi djelo Damira Ovčine sa romanom Strvoder (Kadaverräumer) vojvođanskog Mađara Zoltana Danjija i zaključuje da je knjiga "Kad sam bio hodža" s pravom nagrađena.
Priredila: Jasmina Rose