Sudit će im Bog, a ne drugi ljudi

Ivan (28) iz Sarajeva je vjernik rimokatoličke vjeroispovijesti, a također je i gay. Odgojen je u religioznoj porodici koja štuje tradiciju. Za sebe kaže da je “prosječan vjernik”– ide na misu, ispovijeda se, pričešćuje se, posti obavezne postove, te slavi Uskrs i Božić. “Kad odem na misu, ne razlikujem se od ostalih. Nemam nikakav 'pečat' da sam gay, i nemam potrebu da govorim o svojoj seksualnoj orijentaciji. Samo sam još jedan od ljudi koji su došli na misu.”

Ivan je imao priliku razgovarati sa svećenicima koji su znali za njegovu seksualnu orijentaciju, te im ona nije smetala. “Pri ispovijedi nisam imao potrebu da kažem da sam gay, jer su znali, i to je bilo veliko olakšanje. Već neko vrijeme, nažalost, nemam priliku da se ispovjedim svećeniku koji zna za moju seksualnu orijentaciju. Ako tokom ispovijedi kažem da sam 'bludno griješio', propust samog svećenika je u tome što on smatra da je to bilo sa ženom. Na osnovu toga zaključujem da način razmišljanja isključuje homoseksualne odnose, kao i sve druge koji nisu heteronormativni.”

Dr. Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog, publicist i direktor IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu), kaže: “LGBT osobe u ispovijedima progovaraju o svojim mukama, o ‘teretu’ tajne koju moraju skrivati čak i od najbližih. Neki od njih zbog svog seksualnog identiteta osjećaju i grižnju savjesti, jer ga, zbog nerazumijevanja pa i prezira, doživljavaju i kao veliki teret koji im je Bog dao, pa su nesretni i razočarani.”

Ko sam ja da sudim?

Neke od LGBT osoba od vjerskih lica traže i pomoć da “izađu iz grijeha istospolnog bluda, odnosno da preusmjere svoj život”, kako kaže paroh sarajevski, protojerej Vanja Jovanović. On objašnjava da Bog, te svaki iskreni hrišćanin, voli i prihvata drugog čovjeka. No, voljeti čovjeka ne znači voljeti i njegov grijeh. “Nemam pravo da ‘bacam kamen’ na bilo koga, ali ne mogu prihvatiti i voljeti njegov grijeh, ma kakav on bio, zarad neodrživog tumačenja da je taj drugi cjelovit tek sa svojim grijehom.” Jovanović ističe da ne treba graditi pogrešnu percepciju da hrišćani LGBT osobe doživljavaju kao “Marsovce”, jer su i oni ljudi kao i svi drugi, koji su donijeli svoj izbor.

Slobodan izbor ističe i Igor Kožemjakin, član vjerske komisije u Jevrejskoj opštini Sarajevo. “Bog je predodređen da sudi ljudima. Mi trebamo da se ponašamo maksimalno u skladu s onim što je preneseno u objavi – da poštujemo norme, a sud će biti na nebu.” Kožemjakin ističe da postoje jevrejske zajednice koje prihvataju LGBT osobe, npr. progresivni judaizam, ali da u Sarajevu LGBT osobe nisu dolazile u jevrejsku zajednicu. “No, i kada bi došle, ne bi postojala prepreka da učestvuju u obredima, zbog toga što u judaizmu ne sudimo.”

Pronalaženje sugovornika iz Islamske zajednice BiH za potrebe ovog teksta, bilo zvaničnim ili nezvaničnim putevima, je bilo neuspješno. Odgovor od Ureda za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice je glasio da se “Islamska zajednica u BiH nije bavila ovom problematikom u smislu zauzimanja stava, tako da nismo u mogućnosti pomoći vam oko ovog upita.”

U kontekstu promjena modernog vremena, Drago Bojić ističe riječi pape Franje: “Tko sam ja da sudim?” i objašnjava:“Te riječi ne mijenjaju stajalište katoličke crkve o osobama homoseksualne orijentacije u kontekstu njezina moralnog nauka. One mogu, i to je ono što vjerske zajednice trebaju učiniti, a što očekuju i osobe homoseksualne orijentacije, promijeniti dosadašnji odnos prema tim osobama, koji je često isključiv i diskriminatoran. Katolička crkva i druge religijske zajednice javnim demoniziranjem, dehumaniziranjem i diskriminacijom homoseksualne populacije upadaju u licemjerje i neautentičnost, jer te osobe žive i djeluju i u njihovim redovima.“

U četiri zida

Sociologinja Zlatiborka Popov-Momčinović prokomentirala je Ivanovu priču, te istakla da se LGBT osobe koje su vjernici/e osjećaju raspolućeno i nesigurno. “S jedne strane, LGBT osoba je deo vjerujuće grupe, u koju je na neki način 'utopljena', a s druge strane je posebna, izdvojena, nesigurna, pa i 'usamljena u gomili'. Iako je više nego pozitivno da ima sveštenika sa kojima se može otvoreno razgovarati o ovoj temi, to nije široko rasprostranjena pojava zbog preovladavajućih stanovišta vjerskih zvaničnika i postojećih dogmi koje stvaraju osjećaj nesigurnosti i ambivalencije kod vjernika/ca koji su LGBT, ali i kod samog sveštenstva.”

Popov-Momčinović kaže da se LGBT osobe često posmatraju kao “otpad društva”, te se nastoje sakriti i vratiti u “četiri zida”. “LGBT osobe se po nekom automatizmu smještaju u društvene grupe koje su protiv religije, zajedno sa liberalnom inteligencijom, ateistima, komunistima, sa ljudima koji su indifirentni prema religiji kao da je biti religiozan neka, doduše prećutna dužnost i obaveza. Kada je o BiH riječ, i dalje dominiraju tradicionalistička, konzervativna strujanja koja odlikuju ekskluzivizam, autoritarnost, manihejska crno-bela slika svijeta.”

Autorka: Maša Durkalić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić