Svađa je bolja od trulih kompromisa

Evropsku uniju sahranjuju otkad znam za sebe. „Zemlje članice će se posvađati zbog čelika", „EU će se raspasti zbog spora oko ribolovnih kvota", „Evropa će propasti zbog migracije". Tužbalica je stara i postaje sve glasnija.

Dolazim iz istočne Evrope pa mi je to poznato i iz drugog pravca: prije tri, četiri ili pet decenija Moskva je svakodnevno sahranjivala Evropsku zajednicu. Poslije kratke pauze, Kremlj to danas ponovo radi. Još tada su mnogi Bugari i ostali istočni Evropljani vjerovali tim crnim proročanstvima, a i danas ponovo vjeruju.

Uvijek ista žalopojka mnogim Evropljanima sugeriše da nešto „nije u redu". Taj utisak nije potpuno pogrešan. To bih pojasnio ovom krilaticom: Imati paranoju ne znači da vas ne proganjaju. U odnosu na EU to bi onda bilo ovako: Priča o njenoj bliskoj smrti je besmislica, ipak, Unija ima veliki problem.

Pročitajte i: Prevazilaženje nacije

Problemi na jugu EU su nam odavno poznati: dugovi u Grčkoj, Italiji, Španiji i Portugaliji (nadamo se da ih neće uskoro biti i u Francuskoj). Na Zapadu, EU je upravo pretrpjela ozbiljnu povredu u vidu Bregzita. A na istoku, problemi u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. Da li je EU u ozbiljno bolesna? Ne, ne baš, samo pati od viška konsenzusa i manjka jasno definisanih ciljeva.

I „konsenzus" i „cilj" su opisi budućnosti, odnosno ključni elementi političkog, ali se fundamentalno razlikuju: Cilj opisuje šta bi trebalo da bude, dok konsenzus ističe šta ne bi trebalo da bude. Cilj ukazuje na jasnu budućnost, ali stvara samo prolazno „mi". Nasuprot tome, konsenzus se odnosi na netačno definisanu budućnost, ali stvara trajno „mi".

Pročitajte i: Nema neutralne demokratije

Iz te perspektive jedna stvar iznenada postaje jasna: u današnjoj EU, mi ne živimo onako kako bi trebalo, nego samo onako kako možemo. Kriza ne protresa cjeli liberalni temelj – ideje slobode, vladavine prava, ljudskih prava, individualne odgovornosti – već samo dio liberalnih sporazuma. A njih treba održavati, i kuću koja je izgrađena na tom temelju treba čistiti, provjetravati, renovirati.

Suočeni sa svakom novom krizom po navici tražimo zaštitu u iluziji da prvo moramo dugo razmišljati i diskutovati, kako bi onda svakako donijeli pravu odluku – trenutno, na primjer, u vezi sa problemom izbjeglica. Ali u ovim debatama, mi ne napredujemo ni za santimetar, zato što samo razgovaramo o tome šta ne bi trebalo da radimo – a ne šta bi trebalo da uradimo. Jalova potraga za negativnim konsenzusom potkopava evropski fundament, stvarajući duboki skepticizam. Tako nastaje osjećaj da je Evropa hronično bolesna bez šanse da opstane.

Zato moramo konačno prestati sa negativnim konsenzusom. Potrebno nam je upravo suprotno: potrebna nam je polarizacija. Potrebne su nam polarizujuće političke opcije koje možemo da vagamo – a ne vječita želja da se pronađe zadovoljavajuće rješenje za sve, koje na kraju ipak bude samo pola rješenja. Na primjer, trebalo bi da se odlučimo za atomsku energiju ili protiv nje – a ne da neprestano problem zatrpavamo razgovorom o energetskom miksu. Dakle, trebalo bi se osloniti na političku odluku a ne na vječno „jeste, ali međutim" stručnjaka.

Pročitajte i: Hahn: "Ili ćemo izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost s Balkana"

Daleko od toga da napadam „mlake liberale" i da se zalažem za mačo lidere koji brzo donose odluke. EU se definiše isključivo zajedničkom budućnošću svojih članica. Problem je što je upravo ta budućnost u krizi. A bolesna budućnost se može liječiti samo novom vizijom budućnosti.

Gdje treba da počnemo? Jasno: kod političke moći, u centrali političke moć́i. Zamislite opšte, direktne evropske predsjedničke izbore u kojima učestvuju stotine miliona građana EU. Takvim izborima građani bi mogli direktno uticati na buduć́eg predsjednika i na taj način na političku moć. A kada se Evropljani konačno izjasne o pitanju nadnacionalne političke moći, automatski će preuzeti odgovornost za buduću politiku EU. Tako nastaje ljekovita polarizacija, proces koji nepreglednu, nerealnu i uvijek žalosnu birokratiju EU zamijenjuje stvarnim odnosima moći.

I kada stvorimo ovaj novi centar moći, onda ćemo moći i da se angažujmo a ne kao do sada, da samo posmatramo, diskutujemo i utičemo na njegove namjere. Do sada smo tražili mir, prije sukoba. Upravo obrnuti put bi bio mnogo plodniji: prvo konfrontacija, a onda sporazum.

Da li su građani u stanju da to uvide? Tu sam i ja skeptičan. Ali, Evropa mora da pokuša. Da su se Sjedinjene Američke Države svojevremeno odlučile za međuvladinu komisiju, a ne za predsjednika, odavno bi propale.

Dakle, dragi evropski sugrađani: Ne trebaju nam lijekovi. Evropa nije bolesna. Ono što nam treba je svjež vazduh. I iznad svega, mi sami bi trebalo sebi da damo sopstvenu budućnost. EU je istorijsko postignuće i jedina pozitivna perspektiva za stotine miliona ljudi. Jedino što je samu sebe pretekla i mora da požuri – ne oprezno, nego odlučno.

*Andrej Rajčev je bugarski filozof, sociolog i autor. U Bugarskoj je poznat i kao politički komentator. Takođe je redovan studijski gost u radijskim emisijama BBC na ruskom jeziku. Tekst je dio naše subotnje serije Moja Evropa.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android