Nema granica po etničkoj liniji
22. januar 2019
Online magazin Kosmo piše: "Bilateralni odnosi između Beograda i Prištine nikada nisu bili dobri. Pa ipak je uvođenje carina od 100 posto na robu iz Srbije i BiH dovelo do kompletnog zastoja u dijalogu. Ćutanje na relaciji Priština-Beograd ne može promijeniti ni činjenica da su proizvodi, uvezeni u novembru kada je stupila na snagu sporna odrednica, oslobođeni od carine. Predsjednik Hašim Tači je za Kurier.at rekao da je Kosovo bilo prisiljeno na taj korak i da će on učiniti sve što je u njegovoj moći da ne oteža "dijalog". Istovremeno je naglasio da Srbija više ne smije postavljati uslove za nastavak dijaloga. Tači je ujedno istakao da će biti teško postići sporazum sa Srbijom ali da to nije nemoguće. Naglasio je i da je sporazum "apsolutno neophodan i da između Albanaca i Srba nikada više ne bi trebalo biti rata".
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je u avgustu 2018. da je za rješenje konflikta na Kosovu potrebno jasno razgraničenje između Srba i Albanaca. Ubrzo nakon toga uveliko se razgovaralo o razmjeni teritorija po kojoj je sjever Kosova trebao pripasti Srbiji a dolina Preševa, većinski naseljena Albancima, Kosovu. Tači je tada, činilo se, bio prijatno iznenađen ponudom da se na ovaj način iznađe rješenje. No, predsjednik Kosova se sada, u intervjuu za austrijski Kurier, jasno distancirao od ove ideje. "Neće biti granica po etničkoj liniji. Obje zemlje će ostati multietničke. U njima će vladati multietnički i evropski duh", rekao je Tači. Dodao je i da Kosovari žele "otvorene granice i slobodnu trgovinu umjesto klasičnih granica koje postoje u sadašnjem obliku".
Od Grčke do BiH
Austrijski Standard piše o 4.000 migranata u bosanskom Bihaću, od kojih je 3.500, koji smišljaju kako da se domognu Hrvatske a time i EU, smješteno u skladištu nekadašnje fabrike Bira. "To je mjesto dolaska, odlaska a prije svega prisilnog povratka. Jer najveći broj mladića, koji krenu u marš sa ciljem prelaska granice, ponovo završi u migrantskom kampu, o kojem se brine Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Hrvatska policija uhvati oko 70 posto njih, priča nekoliko Pakistanaca iz Pundžaba, stanovnika bihaćkog prihvatilišta, po povratku iz šetnje.
Neki od njih su već 4 godine u Evropi a mnogi dvije do tri. Put ih je najprije doveo do Grčke. Kada im je postalo jasno da neće dobiti papire, oni su preko Makedonije i Srbije došli u BiH. Prije godinu dana bosanske vlasti nisu izlazile na kraj sa prilivom migranata. Ali sada je smještaj i zbrinjavanje mnogo bolje. Svi imaju krov nad glavom a tri puta dnevno i obroke. 15-godišnji Farhati Hemmati i njegova familija iz afganistanskog Mazar i Sharifa namjeravaju prezimiti u Bihaću, pa onda krenuti dalje. Farhati ima 3-godišnjeg brata, kojeg ne može tek tako vući po snijegom prekrivenim bosanskim brdima i planinama. Farhati, koji prilično dobro govori engleski, želi da se pridruži svojoj braći u Belgiji, koja su nakon dvije godine čekanja u jednom izbjegličkom centru u ovoj zapadnoevropskoj zemlji, dobila boravak.
Zašto su hrvatski policajci tako brutalni?
I zašto se prema nama odnose kao da smo životinje?, pitaju se Nepalci, koji su izašli da udahnu malo svježeg zraka. Skoro svaki migrant u Bihaću ima o tome svoju priču. Uništavaju im mobitele i obuću, uzimaju novac, udaraju ih palicama. Hrvatska želi pristupiti Šengenu. U Zagrebu smatraju da za to imaju bolje šanse, ako na granici pokažu strogoću.
Vraćanje migranata u BiH, koji nisu uhvaćeni na granici već u unutrašnjosti Hrvatske, je zakonski sporno, tim prije što se natrag isporučuju cijele grupe izbjeglica bez ispitivanja pojedinačnih slučajeva kako bi se vidjelo da li među njima ima potražioca azila. Član 4, protokola 4 Evropske konvencije za ljudska prava uz to zabranjuje "kolektivna vraćanja". Pored toga, migranti se ne šalju u BiH preko službenih granica jer je većina njih daleko. Hrvatska se pri tome poziva na Šengenski sporazum, po kojem svakome, ko dolazi iz neke od trećih zemalja a nema važeću vizu, mora biti uskraćen ulazak u zemlju. I zaista, skoro sve izbjeglice, koje se domognu Hrvatske, prethodno su boravile u nekoj od zemalja EU, najčešće Grčkoj ili Bugarskoj. A onda još i u sigurnoj trećoj zemlji: Bosni i Hercegovini. Ali tamo niko od njih ne želi ostati.
I oni su Evropljani?!
Jedan pripadnik bosanske Security-firme čudi se kako EU ne reaguje na silu koju primjenjuje hrvatska policija. "To je neljudski. I to su Evropljani? Mi smo ovdje u BiH humaniji Evropljani.
Rezi je u njegovim tankim farmerkama hladno. Prije osam mjeseci on je iz iranskog Shiraza doletio u Beograd. Tada Irancima nije trebala viza, koja je u međuvremenu uvedena - jer se mnogi koji su došli nisu vratili u Iran. Ovaj IT-specijalista je ubijeđeni ateista i zato ne može da živi u islamskoj državi Iranu. Njegov cilj je Italija.
U međuvremenu je "Italy" a ne "Germany" postala glavno odredište za migrante. Najveći broj ih je iz Pakistana. Oni koji se nalaze u Bihaću, znaju da neće dobiti azil ni u jednoj evropskoj zemlji a u Italiji imaju mogućnost da "nestanu" ili "potonu". Putovanje za EU, a mnogi dolaze preko prelazeći granicu Srbije i BiH, do sada ih je koštalo 7.000 eura. Mnogi su stigli brzim vozom iz Sarajeva, koji kao da se svojim kvičanjem ljuti na lošu prugu u Bosni.
Često su migranti smješteni u jednom vagonu a lokalno stanovništvo u drugom. Razlog za to su krađe. Tada su građani protestovali što je Bihać postao okupljalište za migrante. Ali, kada su shvatili da mogu nešto i zaraditi jer, aranžirali su se i prilagodili datim okolnostima. Bliskih veza sa migrantima nema. Oni jedva da posjećuju džamije u Bihaću.
Prekostra nastavljam put
"Nazad u Pakistan ne možemo", kaže jedan 28-godišnjak. Naši roditelji uložili su sve što imaju da nam plate put. Ja ću stalno pokušavati da se probijem preko granice, ako treba i 150 puta. Prekosutra ponovo krećem. A ako ih policija vrati u Pakistan? "Onda će nas", kaže jedan od njih, " naše majke dočekati raširenih ruku. Majke su majke!"
Priredila: Jasmina Rose