Talijanski planovi ublažavanja mjera: premalo, prekasno?
16. maj 2020
Više od dva mjeseca je rimska jutra ispunjavalo prije svega dražesno cvrkutanje ptica. Prvog ponedjeljka u svibnju tomu je došao kraj. Buka prometa u talijanskom glavnom gradu bila je siguran znak da je prestala zabrana izlaska uvedena u cijeloj zemlji. I u drugim gradovima su automobili, kamioni i romobili ponovo osvojili ulice i pokazuju da je Italija ušla u „drugu fazu".
Prvo popuštanje ograničenja predviđa da restorani i kafići smiju nuditi hranu za ponijeti. Gotovo pet milijuna zaposlenih koji su prestali raditi u ožujku sad bi trebali nastaviti s poslom.
Nisu vodili računa o ženama i djeci
Takozvani dekret o ponovnom pokretanju premijer Giuseppe Conte predstavio je u Rimu. Vlada želi s 55 milijardi eura ublažiti posljedice krize izazvane koronavirusom, štete zbog zaustavljanja gospodarstva i društvenog života.
Ali, već ranije je sadržaj dekreta procurio do talijanskih medija. Opća reakcija bila je – frustracija. I to ne samo zato što je ta odluka donesena tek sada, a ne kako je bilo predviđeno u travnju, zbog brojnih prijepora u vladi. Žene su u dekretu gotovo potpuno isključene iz odluka, iako su više od tri četvrtine njegovateljskog osoblja i većina liječničkog osoblja u bolnicama žene. A da se i ne govori o brojnim blagajnicama i prodavačicama koje na životu održavaju trgovinu na malo.
I roditelji koji se sad trebaju vratiti na radna mjesta ljuti su zbog nedovoljne potpore. Škole bi trebale ostati zatvorene do rujna, a istovremeno se ne nudi dovoljno mogućnosti skrbi za djecu.
Nejasna pravila radnog vremena
Restorani i kafići i dalje moraju računati sa smanjenim prihodima. Samo zbog propisa o rastojanju promet će vjerojatno biti manji za 60 posto, priopćio je Savez ugostitelja prije službenog objavljivanja planova. „Već tjednima smo bili spremni diskutirati o više stolova na otvorenom, zaštitnoj odjeći za osoblje, smislenom rastojanju pa čak i zaštitnim zidovima između stolova", kaže Aldo Cursano, dopredsjednik talijanskog ugostiteljskog saveza FIPE. „Ali, vlada ne može zahtijevati da svakom gostu stavimo na raspolaganje četiri kvadratna metra. Onda ćemo imati restorane sa samo jednim stolom."
I proizvođači rukotvorina su ljuti zbog nedostatka jasnih pravila za rad njihovih najčešće malih radionica. Paolo izrađuje umjetničke figure od višebojnog stakla. Svoju radionicu ima u preuređenoj garaži. Kaže da ima nalog vlade da ne smije u radionici primati mušterije. Ali, čudno je da to ne vrijedi za malu radionicu za popravljanje bicikala u istoj ulici. „U protekla dva mjeseca dobio sam od vlade 600 eura potpore", kaže on. „Ako još jednom budem morao zatvoriti, to će biti definitivno."
Ni trgovac povrćem, nekoliko kuća dalje, nije morao zatvoriti. U vrijeme zabrane izlaska to obiteljsko poduzeće je hranom opskrbljivalo više od 100 kućanstava, umjesto uobičajenih nekoliko desetaka. „Potpuno sam iscrpljen", kaže 65-godišnji vlasnik Angelo na kraju dugog radnog dana dok s dvoje namještenika iz izloga ispred trgovine skuplja lonce s ružmarinom, timijanom i bosiljkom.
Doći će drugi val
Talijani su se većinom strogo držali pravila – kako to kaže premijer Giuseppe Conte – održavali koegzistenciju s virusom. Ali, ponovno povećanje broja zaraza je pitanje samo kada, a ne hoće li, kaže Mattei Villa. On je na Institutu za međunarodne političke studije u Milanu istraživao širenje epidemije. „Nemam nikakvih iluzija, radi se samo o brzini kojom će se virus vratiti." Držati se rastojanja je presudno, kaže on, prije svega u srednjoj i južnoj Italiji koju virus dosad nije tako jako zahvatio.
Sjeverna Italija, osobito Lombardija, doživjela je kako hitna pomoć dan i noć juri gradovima, kako zdravstveni sustav kolabira, kako umiru članovi obitelji i prijatelji. Ostatak Italije je samo neizravno doživio tu traumu. „Bojim se da će zbog toga oni biti manje oprezni u drugoj fazi", kaže Villa.
Katastrofa kao rat
U Italiji je dosad od pandemije koronavirusa umrlo 30.000 ljudi. Veseli me da moja svekrva nije među njima. Ona živi u svom stanu u jednoj 500 godina staroj gradskoj vili u Firenci. Teško je podnosila samoću za vrijeme zabrane izlaska. Krajem travnja više nije izdržala, nabavila je zaštitnu masku i rukavice i krenula u kupovinu.
Ali, kao i mnogi drugi doživjela je i pozitivnih iznenađenja. Nakon što je 30 godina ignorirala susjeda koji živi preko puta, sad svakodnevno međusobno razgovaraju. Ako je on jednog dana ne vidi, nazove telefonom. A ona njemu pred vrata ostavi lonac s knedlama ili nabujkom od patlidžana.
Uvijek ponavlja da je mislila da je Drugi svjetski rat, koji je s obitelji preživjela u pećinama sjeverno od Rima dok su gradovi bili bombardirani, najveća katastrofa njezinoga života. Nije računala da će doživjeti još jednu. A svaka od tih katastrofa pogađa ju na specifičan način. „Iz rata se sjećam prije svega tame: ugasi svjetla, zatvori prozore, da ne privlačiš bombardere", pripovijeda ona. „Od ove pandemije u sjećanju će mi ostati prije svega tišina: čak i kad je prozor otvoren ne čuje se ni automobila ni zrakoplova ni ljudskih glasova."
Povratak buke na ulicama ipak ju ne ispunja nadom: „To je osjećaj neizvjesnosti", kaže ona i time izražava potmule slutnje brojnih Talijana da bi ono najgore tek moglo doći.