Teška francuska borba protiv islamizma
22. oktobar 2020
Krajem septembra Francusku je šokirao divljački napad nožem na jednog prolaznika ispred bivšeg sjedišta satiričnog magazina „Charlie Hebdo“ u Parizu. Nakon nekoliko mjeseci mira, vratila se avet nasilnog islamizma.
Ubrzo nakon toga, predsjednik Emmanuel Macron održao je govor koji je već odavno spremao – o tome kako namjerava da iskorijeni islamističko nasilje. Bio je to iznijansiran govor, nikakva desničarska ili islamofobna retorika. Ali s obzirom na to da je u proteklih pet godina u terorističkim napadima sa islamističkom pozadinom ubijeno 240 ljudi, Macron zna da tu borbu mora da pokrene.
Vlada pod pritiskom
Stravično ubistvo nastavnika Samuela Patyja još jedan je dokaz da se u Francuskoj proširilo islamističko podzemlje i da mu je pošlo za rukom da se otrgne kontroli države. Taj fenomen koji je počeo da se širi nakon napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku 2001. godine, jačanjem terorističke organizacije „Islamska država“ i autoritarnih islamističkih vlada na Bliskom istoku, Macron zove „islamistički separatizam“.
Tu spadaju Egipat, turski predsjednik Erdogan koji zloupotrebljava religiju kao instrument za vršenje pritiska i očuvanja moći, i mnogi drugi. Tamo atentatori i dalje nalaze zaštitu i ideološku podršku. Svojim novim, oštrim stavom prema Erdoganovoj agresivnoj politici na istočnom Sredozemlju, predsjednik Macron pokazuje shvatanje globalnog konteksta.
Ipak, on borbu prije svega mora da vodi na teritoriji Francuske. I mnogo toga što vlada sada radi je ispravno: odluka da se muslimanski propovjednici školuju u Francuskoj, obavezno školovanje i za muslimansku djecu, deportacija islamista i oštre kontrole kulturnih i drugih udruženja, koja u svojim redovima tolerišu one koji propovijedaju nasilje. Niko sada u Francuskoj ne bi trebalo da se izvlači na kartu-islamofobije, jer te organizacije su godinama bile u prilici da prestanu da tolerišu ili podržavaju nasilje u svojim redovima.
Političke mjere samo jedno od sredstava
Međutim, političke mjere samo su jedno od sredstava u borbi protiv nasilnog islamističkog paralelnog društva koje se razvilo u velikim francuskim gradovima i među pojedinim migrantima. Njima mogu da se ostvare kratkoročni uspjesi i da se smire birači.
Svi u Francuskoj, bez obzira na političko opredjeljenje, znaju da je problem mnogo dublji. Predsjednik je otvoreno govorio o dva uzroka: izostalo suočavanje zemlje s kolonijalnom prošlošću, posebno sa ratom u Alžiru, kao i socijalna i ekonomska bijeda u predgrađima.
Francuska država je sama stvorila ta geta i takođe je odgovorna zbog „separatizma" koji je tamo nastao. Da bi se on prevazišao, biće potrebno više generacija. I to nije moguće postići pritiskom, za to su potrebni novac, obrazovanje, stanovi i infrastruktura – listi nema kraja.
Prije 25 godina veliku pažnju je privukao film „Mržnja“ (La Haine), koji prikazuje život ljudi u predgrađima. Ove godine u bioskope je stigao njegov nasljednik, film „Jadnici“ (Les Misérables). Građanska Francuska je šokirana koliko se malo stvari do danas promijenilo.
Biće to veliki posao za Emmanuela Macrona, koji će za nešto više od godinu dana ponovo morati na izbore. Mogao bih odmah da pokrene iskreno suočavanje s prošlošću. To može da ga košta glasova u korist desnice, ali to bi bio istorijski važan zadatak za predsjednika s tako velikim istorijskim ambicijama.
Strpljenje i uvjerljivost
I rigidni sekularizam francuske države, sa potpunim isključivanjem religije iz javnih funkcija, dodatno zaoštrava postojeće probleme. Vlada sa jedne strane s pravom od muslimanskog stanovništva traži da se prilagodi zakonima i normama zemlje. S druge strane, ona gotovo da ne ostavlja prostora za vjersko izražavanje. Možda bi politička klasa u Francuskoj trebalo da se zapita da li je poštovanje sopstvenih sekularnih tradicija prava osnova i za današnje multietničko i multireligiozno društvo.
Na drugoj strani je neuspjeh organizovanog islama u Francuskoj. I broj žrtava islamističkog terora posljednjih godina zabranjuje svaki dalji izgovor. U zemlji ima divnih propovjednika koji se bore za toleranciju. Ali istovremeno postoji podzemlje salafistista i drugih koji i dalje propovijedaju nasilje protiv „nevjernika". Pa već i sam pogled na profile na društvenim mrežama učesnika u ubistvu Samuela Patyja, ledi krv u žilama.
Predsjedniku Macronu biće potrebno strpljenje i uvjerljivost, odlučnost i spretnost, ukoliko želi da ostvari bilo kakav rezultat. Ali to neće biti lako, jer Francuska je taj dio društva previše dugo zanemarivala. Na kraju krajeva, za to nije dovoljan samo jedan šef države, već bi i građanska Francuska konačno trebalo da se suoči sa greškama iz prošlosti.