„Trampov haos ima sistem“

DW: Gospodine Braml, predsjednik SAD Donald Tramp trenutno se ciljano okreće demokratama. Kada je riječ o poreskoj politici, kao i programu zaštite „sanjara" (program zvani „Dreamer" štiti više stotina hiljada mladih imigranata bez dokumenata od deportacije, prim. red.) on očigledno traži dijalog sa njima. Kako ocjenjujete tu taktiku?

Džozef Braml: Takvi pregovori bi trebalo da budu svakodnevni posao predsjednika SAD. To je važilo sve dok se američka politika nije polarizovala i počela da blokira proces usvajanja zakona. Kako bi ostvario svoje ciljeve, svaki američki predsjednik mora da vrbuje za podršku van stranačkih granica. Sistem u SAD znatno se razlikuje od njemačkog: zahvaljujući disciplini u poslaničkom klubu njemačka kancelarka može da sprovodi svoje političke inicijative. U SAD je znatno potrebniji nadstranački dijalog. Zapravo je nenormalno što od 2010. godine to nije slučaj. Tako gledano, Tramp pokušava da se nadoveže na normalnost.

Kod republikanaca to očigledno nije naročito dobro prihvaćeno.

Tramp mora svoje stranačke prijatelje da dovede u red. A to najbolje može ukoliko ih stavi pod pritisak. Da se u tome ne ustručava, vidjelo se na primjeru podizanja gornje granice za zaduživanje. Sada ponovo vrši pritisak na njih jer drugih sredstava nema. U SAD nema partijske discipline kao što je slučaj u Njemačkoj.

Kako Tramp vrši pritisak na republikance?

Za nešto manje od dvije godine održavaju se izbori za Kongres. Tada se ponovo bira 435 poslanika i trećina Senata koji broji sto članova. S obzirom da je Trampu uspjelo da svoje partijske kolege u Kongresu proglasi odgovornima zbog neuspjele zdravstvene reforme, sada stvari moraju da poprave poreskom reformom, kako na narednim izborima ne bi bili kažnjeni. Kako bi ponovo uspostavio kontrolu nad njima, zaprijetio im je da će, zajedno sa demokratama, uvesti više poreze za bogate. Naravno da to neće učiniti. Ali kada je riječ o smanjenju poreza on će svoje stranačke prijatelje dovesti u red. Čak i ako to vodi daljem povećanju dugova.

Kako s tim u vezi objašnjavate razgovore o „sanjarima", dakle mladim ljudima koji u zemlji žive, a nemaju američko državljanstvo?

Poništavanjem izvršne odluke svog prethodnika Obame, Tramp je loptu vratio Kongresu. Kod tako emocionalne teme Tramp se od udara kritika sklonio tako što je pred novinare poslao svog ministra pravde Džefa Sešnsa. Inače, kao senator Sešns je bio odgovoran da spriječi usvajanje zakona o doseljenicima. Zakonska regulativa će vjerovatno opet izostati.

Tramp se politički pokazuje kao veoma fleksibilan. Kuda on to želi?

Trampov tobožnji haos ima svoj sistem. Tramp ima jasan cilj, da državu ograniči koliko je moguće. Politika više ne bi trebalo da zadire u privredu, ni u vidu poreza, ni kroz zakonske odredbe. U realizaciji tog projekta može da računa na podršku važnih privrednih grana, poput finansijske ili naftne industrije. Kada je riječ o finansiranju njegovog mogućeg reizbora za predsjednika, Tramp će ponovo poništiti Obamine odredbe u oblasti zašite životne sredine i finansija.

Kako ocjenjujete njegovu razgradnju države?

Tramp šteti demokratiji. Znamo da to nikuda ne vodi kada država upravlja privredom. Jednako opasna je i druga krajnost – Lese fer (franc. Laissez-faire, nemiješanje države u ekonomska pitanja, prim. red.) Kada je privreda prepuštana samoj sebi, onda propada. U važnim oblastima u SAD ima još sasvim malo konkurencije. Tako je na snazi oligopol (tržišna struktura, kada na strani ponude ima nekoliko dominantnih kompanija koje kontrolišu cijene i ostale uslove, ostvarujući tako visoke profite, prim red.) u IT-oblasti, sektoru odbrane, finansijskoj oblasti i snabdijevanju energijom.

Sa jedne strane to je privredni problem: manjak konkurencije znači slabiji rezultat, manje inovacija. Sa druge strane postoji još veći politički problem, jer ti dominantni igrači pravila određuju po svom nahođenju kako bi došli do još većeg dijela društvene imovine. To su Amerikanci prepoznali. Dosta im je takve prakse i zato su glasali za autsajdera Trampa.

Koji se sada međutim zalaže upravo za nastavak toga.

Da. I to je ono što je opasno u svemu tome. Amerikanci smatraju da je sistem korumpiran, djelimično s pravom. Tramp je to nastojao još više da naglasi, a sebe je predstavio kao kandidata koji je zbog svog ličnog bogatstva nezavisan. Sada će međutim razočarati sve birače kojima je obećao da će Vašingtonu da uskrati finansije. Jer danas u kabinetu za istim stolom sjede Volstrit, Big Oil (velike naftne kompanije, prim, red.) i vojna industrija. Americi prijeti opasnost da iz demokratije preraste u vladavinu novca.

*Dr Džozef Braml, 1968, je stručnjak za SAD iz Njemačkog društva za spoljnu politiku. Autor je knjige „Trampova Amerika – na račun slobode". Aktuelne analize objavljuje na svom blogu usaexperte.com.