Tržišni elan u vinogradu gospodnjem

Što je kazan prazniji, a gladnih usta oko njega više, sve su glasnija razmišljanja akademskih poduzetnika (čiji se talenat za privređivanje razvijao uz državne jasle) o nužnosti izlaska na tržište.

Međutim, ne bi li u sjeni tih jasli trebali još jednom preispitati svoje razumijevanje tržišta? Ne bi li se ono, u njihovom slučaju, trebalo ograničiti na akademsku zajednicu, u smislu da se tu konkurentski nadmeću s ravnopravnim kolegama, boreći se da privuku studente kvalitetom časova i smislenošću onoga što predaju? Tu bi se onda mogli nadmetati, u timu svog fakulteta, i s kolektivima drugih visokoškolskih ustanova, nudeći studentima bolje programe, sigurnije zaposlenje, angažman u naučno-istraživačkim projektima, studijske boravke u inostranstvu...

Ali ne. Poduzetni profesor se protiv konkurencije (drugih univerziteta) bori tako što radi za nju vikendom, ne propuštajući svejedno priliku da se iščuđava u javnosti procvatu tih provincijskih akademskih tezgi. A kad jednom i ukoriči svoje naukovanje (na šta ga zakon s vremena na vrijeme potjera) postaraće se da i tome osigura kupce, služeći se raznim pijačarskim trikovima ne bi li privolio studente da ga kupe. Primjer s Pravnog fakulteta, na kojem su studenti na ispit izlazili s novom kupljenom knjigom profesora ispitivača, koju bi onda on, kao kondukter tramvajsku kartu, poništavao svojim potpisom, nije najsvježiji ali je najslikovitiji.

Puno su svježija razmišljanja s filozofskog, da bi se u okviru ove visokoškolske ustanove trebali pokrenuti, između ostalih, i kursevi našeg jezika za strance. Te bi kurseve, vjerovatno, trebalo da drže ili barem vode ili nadgledaju univerzitetski nastavnici i zaposlenici fakulteta, ne bi li tako sebi i kolegama namakli koju marku više, u mjesecima koji obećavaju prazan budžet i dodole oko presahlog trezora. Ali umjesto što se spremaju da zagrizu u hljeb svojih bivših studenata, koji nemaju izbora nego da preživljavaju na stvarnom tržišta rada i znanja, ti bi se profesordoktori, za društveni novac uložen u njihove karijere, mogli prihvatiti važnijeg posla od šopanja stranaca našim padežima. Naprimjer, rješavanja misterije kako je to uopšte moguće da svake godine fakultet upisuju sve nepismeniji studenti, nakon što su prethodno šesnaest godina po tri, četiri ili pet časova slušali predmet bhs jezik i književnost? Možda su za to krivi loši udžbenici, možda loši nastavni planovi i programi, možda loši nastavnici (s diplomom dobijenom od istih profesora) a možda, iza i iznad svega toga, ideologija kojoj se lingvistika podastrla do grotesknosti. Svakako tu ima dosta da se kaže, u javnom prostoru, u časopisima i naučnim tekstovima, čija bi se vrijednost mogla izražavati i u drugoj valuti osim akademskih bodova. Nešto s tom naukom nije uredu, ako je lingvista sve više, a pismenih sve manje.

Simo Matavulj počinje svoj roman Bakonja fra Brne, u kojem ismijava neprosvijećenost puka i pokvarenost klera, ovako:

Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola, deset bogoslovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi. U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ona je siromašna, te se njezina djeca klanjaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše.

Više od jednog vijeka kasnije mogla bi se ova slika primijeniti i na akadamsku zajednicu. I tada bi se Matavuljeva ironija ticala i savremenog Bakonje dr-a Brne, koji eto neustrašivo gleda ekonomskoj krizi u oči, spreman da istrči na tržište kao u ring, iz sigurnog zaklona akademskih privilegija, kao dobro utovljen profesionalni bokser protiv slabo uhranjenih amatera.