TTIP – ne po svaku cijenu
Ideja zapravo nije loša: Sjedinjene Američke Države (320 miliona stanovnika) dogovaraju se sa Evropskom unijom (510 miliona stanovnika) o zajedničkim standardima u trgovini. Kancelarka je s pravo pravom više puta naglasila: u multipolarnom svijetu, u kojem Azija, a posebno Kina i Južna Amerika, postaju sve važnije, ne može da škodi ako se takozvani stari svijet što je više moguće ujedini. Od samog početka je jasno iznesena ideja da bi TTIP trebalo da djeluje i van SAD i EU: u smislu vrijednosti kao što su liberalizam i demokratija – ukoliko je to moguće za cio svijet, koji jedva uspijeva da se dogovori o pravilima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.
Stvarno bolja pravila za sve?
Ali, da li je to tako sa TTIP-om? Da li on donosi jasnija i bolja pravila za sve? To baš i ne djeluje tako. Evropa ima visoke standarde, na primjer za hemijske proizvode. Hrana nije genetski modifikovana. SAD žele lakše da izvoze, a to su uglavnom u poljoprivrednom sektoru genetski modifikovani proizvodi. Domaće tržište je za američke poljoprivrednike odavno premalo. SAD nude da otvore tržište automobila za moćne evropske marke, posebno za njemačke.
Za to se odavno čulo, mnogo prije nego što je Greenpeace objavio detalje. Ali, rijetko se nešto čulo od samih pregovarača – i nikad crno na bijelo. Zašto? Zašto tolika tajnovitost? Sporazum takvog obima je ili transparentan u svom nastajanju, ili od početka pothranjuje sumnje da formira pravila koja idu u prilog velikih multinacionalnih korporacija. Ta šteta je već učinjena i dokumenta Greenpeace-a su sve to potvrdila pokazujući da SAD insistiraju na privatnim, arbitražnim sudovima pred kojim korporacije mogu da tuže države. To teško da je skladu sa evropskim smislom za pravdu.
Čvrsto pridržavanje evropskih principa?
Zato je malo koristi od toga kada njemačka vlada, sa ministrom poljoprivrede Kristijanom Šmitom (CSU) na čelu, tvrdi da ostaje vjerna evropskim principima i da će spriječiti uvoz genetski modifikovane ili hormonski tretirane hrane. Jer, sasvim je jasno da su upravo to glavne teme za SAD.
Značajan dio razloga zbog kojih se ljudima u Njemačkoj, ali i drugdje u Evropi, smučila politika, ima veze sa osjećanjem da ona više nije u stanju da se suprotstavi sve većim zahtjevima velikih korporacija, da im ispunjava želje i pritom zaobilazi parlament i javnost. TTIP nije gotov i vjerovatno je negdje na pola puta, ali sada konačno mora biti transparentnosti. Evropa ne smije da izda svoje standarde. Ako na kraju TTIP zbog toga propadne – pa onda je to valjda tako moralo da bude.