Tunis: "Udaj se za svog silovatelja!"

 

"Hajer, što si učinila?", voditelj Alaa Chebbi stalno pita uplakanu ženu pred uključenim kamerama u TV-emisiji "Andi Mankollek". Hajer je trudna. Kaže da je silovana - od strane trojice članova obitelji, uvijek iznova, od njene 14. godine. Kad je njezin otac saznao za trudnoću, izbacio ju je iz kuće. Njemu bi se trebala ispričati, poručuje joj TV-voditelj. Ona, trudna, neudana, ONA je učinila grešku, ističe Chebbi.

Reakcije na emisiju su žestoke, prije svega u socijalnim mrežama se mogu pročitati užasnute reakcije i ljutiti komentari. Nedugo nakon emitiranja su tuniske vlasti zabranile TV-šou na tri mjeseca navodeći da ta emisija krši ljudska prava. Voditelj Alaa Chebbi se pravda: "Govorimo ovdje o navodnom silovanju. Prema rezultatima medicinskih pretraga i na osnovu izjava brata te djevojke nije došlo do silovanja. To znači da je ta djevojka redovito bila seksualno aktivna. Nisam joj ja tek tako predložio da se uda za svog silovatelja. To je predviđeno u tuniskom kaznenom zakonu, u članku 227. Problem je u zakonu, ne u meni."   

Veliki pritisak na djevojke sa svih strana

Taj TV-šou je u Tunisu ponovno pokrenuo diskusiju o tuniskom pravu. U središtu pozornosti je članak 227 kaznenog zakona, kaže Monia Ben Jemia, sveučilišna profesorica i predsjednica organizacije za ženska prava ATFD. "Prema tuniskom pravu je zabranjeno imati seksualne odnose s djevojkom koja ima između 13 i 20 godina starosti", pojašnjava ona. "Onaj tko to uradi se kažnjava zatvorom - osim ako je suglasan s tim da tu mladu djevojku oženi. Onda ostaje nekažnjen."

Organizacije za prava žena već odavno kritiziraju članak 227 zato što žrtve kažnjava po drugi put, a mnoge djevojke se na koncu i slože s takvom udajom, jer je pritisak na njih jednostavno prevelik. Pritisak društva, obitelji, pravosuđa. Žrtve silovanja često čak moraju strahovati da će i same biti kazneno gonjene jer je izvanbračni seks zabranjen. 

Kritičari: pravosuđe sustavno kažnjava žrtve

No, to nije problem samo u Tunisu. Slični zakoni postoje i u susjednim zemljama. Ti zakoni su simptomi jednog velikog društvenog problema: nasilja nad ženama. Jedan od takvih primjera je Maroko. Prema navodima jedne državne studije, oko 63 posto marokanskih žena je navelo da je najmanje jedanput bilo žrtvom seksualnog nasilja. Ta tema je tabu u društvu - žrtvama se često pripisuje sukrivnja ili im se jednostavno ne vjeruje. To je jasno pokazao čak i marokanski premijer Abdelilah Benkirane dok je na jednoj parlamentarnoj sjednici govorio o rezultatima spomenute studije. On se tom prilikom našalio da nije moguće da se radi o oko 60 posto žena, jer bi u tom slučaju i 60 posto parlamentarki bilo pogođeno. Na to se cijeli parlament nasmijao.

Međutim, za žene u Marokku to nije smiješno. U kolovozu ove godine se jedna 16-godišnjakinja sjeverno od Marakeša zapalila. Ona je prijavila osmoricu mladih muškaraca koji su je, kako je kazala, silovali, mučili i to sve snimali. Nakon kratkog procesa su ti muškarci pušteni na slobodu. Nakon toga su ucjenjivali djevojku govoreći joj da će, ako dalje bude pričala o tome, video staviti na Internet. Nakon toga se djevojka zapalila. Taj slučaj podsjeća mnoge na sudbinu Amine Fellali koja se 2012. godine otrovala nakon što je bila prisiljena da se uda za svog silovatelja. Tisuće muškaraca i žena je tada demonstriralo protiv spornog paragrafa koji u Maroku nosi broj 475. No, tek dvije godine kasnije, i nakon žestokog pritiska iz samog Maroka i iz inozemstva, ova zemlja je ukinula paragraf koji silovateljima dopušta da ostanu nekažnjeni ukoliko ožene svoju žrtvu. 

I u Alžiru su promijenjeni slični zakoni - barem na papiru. 2015. godine je reformiran kazneni zakon kako bi se žene bolje štitilo od seksualnog nasilja. Silovatelji, međutim, još uvijek mogu proći nekažnjeno ako ožene svoju maloljetnu žrtvu. Pravosuđe time sustavno kažnjava žrtve, ističu kritičari i dodaju da se i zbog toga mnoge žrtve ne usuđuju prijaviti silovanje i pokrenuti sudski postupak. Žene se čitav život stigmatizira, a društvo na njih gleda kao na "ukaljane". Organizacije za prava žena stoga osuđuju takvo zakonodavstvo u tim zemljama. Njihova kritika glasi: dok god se od žena očekuje da budu djevice i "čiste", i da brane obiteljsku čast, nema pravde za pogođene žene. Za promjene je potrebno više od pukog brisanja jednog paragrafa, dodaje se.