„U Srbiji nisam mogao da radim u struci“

Nakon što je završio Medicinski fakultet u Nišu 2006. godine, Srđan Ignjatović se našao u praznom prostoru. Posao u struci nije našao, pa je počeo da radi kao prodavac lijekova za farmaceutsku kuću.

"Nikakve šanse nisam imao da se zaposlim u Kliničkom centru na primjer i zato sam aplicirao kod farmaceutskih kuća. Zbog tog posla putovao sam po Srbiji non stop. U tom trenutku moja plata je bila veća nego što je plata ljekara ili ljekara specijalizanta. Međutim, nisam se za to školovao, nisam za to učio fakultet, i nisam bio zadovoljan time. Želio sam da radim ono za šta sam se školovao”, počinje svoju priču za DW Srđan Ignjatović, danas specijalizant anestezilogije u Vupertalu u Niemačkoj.

"Znao sam ja i dok sam studirao da od posla u Nišu nema ništa, to je bilo jasno. Ipak, sve dok traju studije, ti se nadaš da će se ipak nešto promijeniti. Pošto se ništa nije promijenilo, čak sam planirao da idem u neko selo, bilo gdje u Srbiji da radim kao ljekar, ali ni to nije bilo moguće. Na kraju, od kolege sa kojim sam studirao saznam da se preselio u Njemačku i da je dobio i specijalizaciju. Tako sam i ja odlučio da uradim isto”, objašnjava Srđan.

Poslije prvog razgovora za posao, mladom ljekaru bez dana prakse stigao je odgovor – dobio je šansu da uči jezik, dobije posao i željenu specijalizaciju. Kaže da je bio u šoku, jer ljekar u Srbiji može da očekuje sve sem posao. Njegova nevjerica je bila utoliko veća jer u tom trenutku osim što nikada nije radio kao ljekar, nije znao ni njemački jezik.

"U tom trenutku ja nisam obukao mantil godinama, još od fakulteta, to su četiri godine, zatim, nemam praksu u ruci, radio sam nešto sasvim drugo, a o jeziku da ne govorimo. Jer, da sam planirao od početka da odem, učio bih jezik. Ovako, u početku je baš bilo teško, počev od skupljanja papira, trebala mi je viza, a zbog jezika nisam mogao odmah da izađem na ispit i polažem aprobaciju. Prelazio sam iz bolnice u bolnicu u nekoliko njemačkih republika. Tek u trećoj bolnici sam imao malo više sreće da uspijem da savladam osnovne stvari u oblasti anestezije i da krenem da radim”, priča nam Srđan.

Od tada je promijenio još dvije bolnice, pa je od 2015. u Vupertalu gdje su mu se rodila i djeca. Srđan kaže da ga je prevelika želja da radi kao ljekar natjerala da istraje čak i u najtežim trenucima, budući da je otišao u Njemačku ne znajući šta ga čeka. A čekale su ga i promjene zakona zbog kojih nije odmah mogao da dobije vizu. Ipak, Srđanov trud je urodio plodom, a 2013. godine mu se pridružila i supruga Biljana, koja još uvijek nije stekla uslov da se zaposli u Njemačkoj. Kako je u Srbiji završila Višu poslovnu školu za carinike, moraće, kaže, na prekvalifikaciju.

"Ostalo mi je da usavršim jezik i da završim B2, jer B1 već imam. Međutim, došlo je jedno, pa drugo dijete, i to je za sada ostalo neurađeno. Kad beba malo poraste, koja sada ima 5 mjeseci, polagaću taj ispit, a onda krenuti u školu tj. na obuku za posao. To je uglavnom praksa, normalno ideš na posao puno radno vrijeme, i za to primaš i platu”, objašnjava nam Biljana Ignjatović.

Iako u ovom trenutku samo Srđan zarađuje i izdržava cijelu porodicu, ova četvoročlana porodica živi kako sami kažu, sasvim lijep i pristojan život. Osim prijatelja i familije iz Srbije, u Njemačkoj im ne nedostaje baš ništa.

"Radim mnogo, tu su i dežurstva, i to puno njih u toku mjeseca. Ipak, od plate koju zaradim možemo normalno da živimo, možemo da idemo i na ljetovanje, i na zimovanje, možemo da putujemo i po Njemačkoj i po Evropi. Svaki Nijemac jedva čeka vikend da može da putuje. To je jedan normalan život”, kaže Srđan i dodaje da je svjestan da njegove kolege iz Srbije sa svojom platom ne mogu tako da žive.

"Ima onih koji rade na nekoliko mjesta privatno plus u državnoj praksi, i oni imaju puno, a ima onih koji po 10 godina čekaju na birou za posao u struci. To je u Srbiji veoma izraženo. Plata u Njemačkoj ima tendenciju da se stalno povećava, čak na svakoj godini specijalizacije ona je veća, a ukoliko nastaviš da napreduješ i nakon specijalizacije, plata i dalje raste. To je velika razlika u odnosu na platu u Srbiju koja se ne mijenja”, objašnjava Srđan.

Novac je jedan od najjačih faktora koji ljekare odvodi iz Srbije za Njemačku, ali svakako nije jedini. Srđan Ignjatović za DW kaže da je još jedan bitan razlog odlaska lekara – praksa. "U Srbiji iskusni ljekari ne žele da uče mlade ljekare, znanje čuvaju za sebe ili za svoje (svoju djecu). U Nemačkoj te odmah bacaju u vatru i cilj im je da se što pre osamostališ i da sasvim samostalno bez nadzora radiš svoj posao, ono zbog čega si tu”, kaže Srđan.

Mlada porodica Ignjatović ne žali što je otišla iz svoje zemlje, kažu otišli bi opet. Mnogi prijatelji im zavide, ali postoje stvari koje oni vide kao prednost onih koji su ostali:

"Oni su tu sa svojim roditeljima, u kući u kojoj su odrasli, u ulici u kojoj su odrasli, viđaju prijatelje svakog dana. I mi imamo tamo prijatelje sa kojima se redovno i često družimo, ali ipak je drugačije kada odeš iz svog kraja u kom si odrastao. Druga važna stvar, boli me to što neću biti tu kada budem bio potreban mom ocu ili Biljaninim roditeljima, onda kada onemoćaju. Ja ću tada kao ljekar liječiti nekog drugog, a oni će ovdje biti sami”, kaže Srđan Ignjatović.

Srđanov otac Radisav Ignjatović sada živi sam sa labradorkom Askom, psom koji ostao sa njim nakon što su mu i sin i ćerka otišli iz Srbije. Kaže da njihov odlazak nije tragično shvatio jer je još uvijek "u snazi”.

"Još mogu sam, još sam zdravstveno dobro. Savršeno mi odgovara i što sada ima letova iz Niša pa vrlo brzo i lako mogu do njih, kad god poželim. Za sada je sve ok, a šta će biti kada ne budem više mogao sam – e to ne znam”, kaže nam Radisav.

Nišlija Srđan Ignjatović nije ni prvi ni posljednji ljekar koji je otišao iz svoje zemlje. Zbog njegovih i drugih iskustava, veliki broj studenata medicine ili svršenih ljekara uči jezik kako bi potražili posao u Njemačkoj. Srbija međutim, nema preciznu evidenciju koliko je ljekara otišlo iz Srbije. Podaci Ljekarske komore međutim, pokazuju da je u prethodne dvije godine izdato više od 2.000 sertifikata dobre prakse koji su potrebni za zaposlenje u inostranstvu.