U srcu Sirije u pratnji ruskih vojnika

Svuda je tama, čuje se buka. Ugašena su i obična i prigušena svjetla. Zabranjeno je nošenje mobitela ili laptopa. Sliježemo. Potom se vozimo velikom brzinom. Pri kraju vožnje. Na kraju je vožnja vrlo lagana. "Rusi znaju šta rade", prolazi mi kroz glavu misao koja odnosi strah.

Mjere sigurnosti na ruskom vojnom aerodromu Hmeimim na zapadu Sirije su vrlo stroge. Čak i u toalet se ide u malim grupama i uz pratnju ljubaznog snajperiste. U bazi nismo ostali dugo. Nakon slabo prospavane noći u avionu koji je od Rusije letio do Sirije, sljedećeg jutra prelazimo na drugi vojni aerodrom. Prebacuju nas helikopterom. Dva sata leta iznad centralnog dijela Sirije. Ispod nas područja koja kontrolištu islamističke snage: IS, Al Nusra, Al Kaida. Letimo nisko. Na nekim mjestima samo 20 metara iznad tla. Piloti nam to pokazuju na mjernim instrumentima. Meni to izgleda i niže od te visine, kao da ćemo svakog trenuttka dotaknuti pijesak pustinje.

Glasnogovornik ruskog ministarstva odbrane Igor Konašenkov nam, praćen zaglušujućom bukom motora i propelera, objašnjava da je helikopter brz i okretan u zraku, ali i da je laka meta ako ga neprijatelj otkrije. Između brežuljaka je manje vidljiv.

Palmira: ruševine i mine

Antički grad Palmira je naša prva stanica. Ujedno i najspektakularnija. Tokom godinu dana u kojoj su ovdje kontrolu imali pripadnici IS-a, ovim spomenicima antičke kulture je prijetilo uništenje. Sada bi desetine novinara, koje prati ruska armija, trebalo da budu svjedoci dobrih djela koja čine Rusi. Oni su pomogli Asadovoj armiji da vrati kontrolu nad gradom. Sada uklanjaju mine. Smrtonosne klopke su iza sebe ostavili pripadnici IS-a. Svuda. U zidovima i plafonima, iza stubova, pa čak i u tlu ispod asfalta. Kada smo stigli, deseci deminera su već bili u poslu. Oni pregledaju sve - centimetar po centimetar. Smijemo ih promatrati koliko hoćemo. Fotografije koje napravimo treba da obiđu svijet.

Nastavljamo put u "kapsuli". Kapsula je naziv za oklopni transporter. Unutra je tijesno i zagušljivo. Svijet oko sebe promatramo kroz malene otvore veličine teniskih loptica.

Stižemo u Al Qaryatayn, mali grad u pustinji nad kojim je do prije četiri dana kontrolu imao IS. Mora da je ovo nekada bio lijep grad. Od te ljepote nije ostalo puno toga. Al Qaryatayn, što u prevodu znači "dva sela", danas je nalik gradu duhova. Prije samo godinu dana ovdje je živjelo 14.000 ljudi. Većina njih su bili suniti i kršćani. Jedne noći u avgustu su u grad ušli teroristi IS-a. Odveli su 250 ljudi i zauzeli grad. Sada je tu šačica reportera sa Zapada, koje štiti šačica ruskih snajperista.

Slučajno ili ne, upravo kada mi ulazimo u grad na centralnom trgu se dijeli humanitarna pomoć iz jednog ruskog vojnog kamiona. Oko 100 ljudi, uglavnom muškaraca, strpljivo stoji u redu. Izgledaju iscrpljeno. Ruska vojska tvrdi da je građanima već razdijelila 15 tona namirnica. "Rusija je s vama", poručuje jedan ruski oficir i pokazuje mi vrećicu, na kojoj je to ispisano na arapskom i ruskom jeziku. "Svako dobija dva kilograma riže, dvije konzerve goveđeg mesa, dvije konzerve ribe, sardine i dva klograma šećera", kaže oficir. Iznad kamiona se viju dvije zastave - ruska i sirijska.

Nada u novi početak

Sirijci s kojima razgovaramo su jako zahvalni Asadovoj armiji i Rusima. "Čim sam čuo da je IS otišao, odmah sam se vratio", kaže 72-godišnji Abdurahim Abdalla. Abdurahim ima maramu oko glave i samo jedan zub u glavi. IS je ovo mjesto zauzeo u avgustu 2015, i on je potom pobjegao. Boravio je kod rođaka u Damasku. Mnogi od 14.000 stanovnika su učinili isto. Onaj ko je ostao jer nije imao kuda, morao je da plaća porez IS-u. "Ko nije mogao da plati, bio je zatvoren, mučen i ubijen", objašnjava nam lokalni sveštenik sirijsko-katoličke crkve. Zove se Jack Murat.

Iznad ulaza u crkvu vije se sirijska zastava, kako bi posjetiocima bilo jasno ko ovdje od sada vodi glavnu riječ. Samo prije četiri dana tu je bila komanda IS-a. Samo tako se može objasniti činjenica da je crkva uglavnom neoštećena. Izuzetak su oltar i groblje oko ove zgrade.

Za sada nema govora o držanju božijih službi. Ipak su ostali sveti spisi, leže razbacani po podu i na policama regala. U uglu gori svijeća. Ovdje su očekivali dolazak nas novinara i tome se raduju. Jedan svećenik govori o novom početku i o nadi. Njegove riječi djeluju patetično, ali je njegova radost iskrena. Kako zločini pripadnika IS-a, koji navodno djeluju u ime islama, utiču na suživot kršćana i muslimana, postavljam pitanje jednoj ženi koja moli u dnu crkve. "Mi u Siriji smo uvijek živjeli zajedno. Nešto drugo ne mogu ni zamisliti. Sirija je poput mozaika i svi mi smo dio te slike. Ako izvadite jedan kamen, cijela slika će se urušiti", kaže ona.

U sporednim prostorijama crkve na podu je kamenje. Rasulo se iz velike rupe u zidu. Ona je očito nastala tokom napada sirijske vojske. Tu su i cipele. Mnoštvo cipela. Na podu je i posuđe, koje su koristili teroristi. U katakombama ispod crkve su napravili zatvor i prostoriju za mučenje. "Crkva je mjesto mira", uzdiše Jack Murat i dodaje: "Ona zrači dobrotom. Srce mi krvari kad samo pomislim šta se ovdje radilo."

U pratnji ruskih specijalaca napuštamo Al Qaryatayn. Radujem se što su u našoj pratnji, jer se primirje stalno krši. Iznenada čujemo pucnje. Vije se crni dim. "Moramo požuriti", kaže general Konašenkov. Povratak u Hmeimim traje mnogo kraće nego put ovamo. Letimo po noći do ruske baze u srcu Sirije.