Udaljava li se Zagreb od Sarajeva i Beograda?

Po svemu sudeći loš start vlade koju su kroz neobičan pregovarački proces s pravom veta sastavljali Most i Domoljubna koalicija odgodili su pojašnjavanje vanjske politike koju kabinet Tihomira Oreškovića namjerava voditi u iduće 4 godine. Premijer koji i sam za sebe tvrdi da nije političar i da je „spreman učiti“, kroz javne se nastupe, kao niti jedan njegov prethodnik, fokusirao isključivo na financije i gospodarstvo.

Ipak, prve je obrise budućih odnosa sa susjednim zemljama, a pri tome se misli na susjede s istoka, ocrtao ministar vanjskih poslova Miro Kovač iz redova HDZ-a. Ministar je tako izdao naređenje zaposlenima u Ministarstvu prema kojemu riječ „regija“ više nije poželjna u komuniciranju kada se radi o Zapadnom Balkanu. Kovač tvrdi da je „regija“ nejasan pojam i da će se ubuduće koristiti pojam „susjedstvo“, jer je to za njega precizniji termin. I pri tome treba znati da je riječ „regija“ prije nekoliko godina uvedena u ideološki pojmovnik desnice koja je zamjerala lijevo-liberalnoj vladi i bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću da kroz njU želi uskrsnuti bivšu Jugoslaviju.

"Imamo susjede i oni imaju svoje ime - Slovenija, Italija, Srbija i šire. To su termini koje želim da se koriste“, pojasnio je Kovač putem javne televizije kako terminološki i misaono želi jasno ograditi Hrvatsku od zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. No što zapravo Vlada namjerava učiniti, malo tko zna, a politički analitičari često traže „još malo vremena“ prije negoli donesu svoj sud.

Pomoć na putu u EU

Iz dvadesetak stranica PowerPoint prezentacije koju je premijer pokazao saborskim zastupnicima, prije no što su ga potvrdili za premijera, općenito se malo toga moglo saznati. „Nažalost, odnos prema Bosni i Hercegovini se ne vidi ni iz njegovih nastupa, ni iz te takozvane prezentacije njegovog programa u Saboru. Iz nje se uopće nije vidjela vanjska politika, odnosno hoće li je Hrvatska uopće imati“, za Deutsche Welle komentira vanjskopolitički analitičar Tomislav Jakić.

Novinar Jutarnjeg lista, koji prati vanjsku politiku, Željko Trkanjac pak objašnjava da su stajališta Oreškovićeve vlade definirana u skladu sa stajalištima koje je do sada svaka hrvatska vlada imala, a to je zaštita Hrvata, na što obvezuje Ustav. Tu je i provedba Daytonskog sporazuma i borba za jednakopravnost Hrvata u BiH. „Može se očekivati da će se tu Hrvatska potruditi, prvenstveno zbog toga što će BiH 15. veljače podnijeti zahtjev za članstvo u EU. Tu će se tražiti pomoć Hrvatske pa bi Zagreb mogao snažnije utjecati na Sarajevo. Očekujem aktivnu politiku prema BiH, ali s druge strane, bit će ograničena mogućnostima bosanskohercegovačke politike. Pitanje je koliko je BiH spremna prihvatiti pomoć od Hrvatske i provesti je. Ipak, bit će puno lakše zbog kontakata dvaju HDZ-a“, smatra kolega Trkanjac i ilustrira slabost bosanskohercegovačke politike kroz primjer uhićenja Fahrudina Radončića.

Vlada će imati više simpatija za treći entitet

No koliko zapravo Hrvatska u nekoliko idućih godina može odgovoriti na očekivanja Hrvata u BiH, s obzirom da je sada na vlasti HDZ, politička opcija kojoj su tradicionalno skloni? „Što Hrvati u BiH žele od Hrvatske? To je pravo pitanje“, kaže Jakić i dodaje da hrvatski korpus u BiH nije jedinstven pa ni po pitanju trećeg entiteta. „Ako zatraže treći entitet, ova će vlada imati više simpatija za takve zahtjeve, nego što su ih imale sve dosadašnje vlade. A koliko će i kako ispunjavati i svoju ustavnu obvezu koju ima prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, to je opet neodgovoreno. Ni o tome do sada od premijera i ministara nismo čuli ni riječi“, kaže ovaj vanjskopolitički savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

Za očekivati je da će jačanje desnice u Hrvatskoj podići ovo pitanje na površinu, no kolega Trakanjac misli da će u tom slučaju sve ostati samo na riječima. „Recimo to tako da čak i ako netko u Hrvatskoj želi treći entitet, svima je jasno da Washington na njega ne bi pristao. Pozvao bih se na izjavu Valentina Inzka, visokog predstavnika za BiH, koji je rekao da je Dayton dobar okvir i da se BiH treba mijenjati iznutra. Unutar BiH, na temeljima Daytona, mogu se raditi reforme.“

Može li Orešković poboljšati odnose sa Srbijom?

Što se budućih odnosa sa Srbijom tiče, Trkanjac ističe pozitivan primjer srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji je prvi čestitao Tihomiru Oreškoviću na formiranju vlade. Ali i dodaje da u Oreškovićevoj saborskoj prezentaciji Srbija nije navedena svojim imenom, već se je govorilo o istočnom susjedstvu.“Tu će većinu posla odraditi ministar vanjskih poslova Miro Kovač, jer ni premijer ni potpredsjednici (Tomislav Karamarko i Božo Petrov, op. a.) nisu vični diplomaciji i vanjskoj policiji. Bit će to izazov za ministra, jer treba potpuno otvoriti kanale prema Srbiji. Previše je otvorenih pitanja i nakupljenih raznih izjava. Uostalom, i Srbija je na putu prema EU pa se Hrvatska može pokazati bitno drugačijom nego Slovenija prema Hrvatskoj. Jasno, uz to pametno treba ostvariti rješavanje niza otvorenih pitanja; od onih najbolnijih što se tiče nestalih pa do granica i svega ostaloga.“

Odnosima sa Srbijom sigurno neće pomoći radikalni stavovi potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša, šefa Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević. On je putem javne televizije priopćio kako će se zalagati za revidiranje broja zastupnika srpske nacionalne manjine po ključu reciprociteta sa Srbijom. „Ta najava ne ukazuje na to da bi se odnosi mogli poboljšavati, jer ako počnemo uvjetovati nešto s tim što radi netko drugi, to naprosto nije dobro. Postoje europski standardi koje smo prihvatili za vrijeme pregovaranja o članstvu u EU. Na koncu, postoje i pozitivni zakoni RH. Čim počnemo to mijenjati i sužavati prava bilo koje nacionalne manjine, iako se primarno uvijek radi samo o Srbima; čim se počnemo pozivati na ono što rade neki drugi, to nije dobro“, misli Jakić.

Predsjednica i ministar – misle isto

Sam ministar Kovač donedavni međunarodni tajnik HDZ i bivši diplomat, dobro je kadrovsko rješenje za šefa diplomacije, ako se pita Tomislava Jakića. „Sasvim sigurno, ne može mu se odreći stručnost. Po mojem mišljenju, on je jedan od rijetkih u novoj vladi za kojeg se može reći da postaje područje za koje je preuzeo odgovornost. Kakvu će on politiku voditi i koliko će manevarskog prostora imati? I to su pitanja na koja u Hrvatskoj danas nemamo odgovor. Moglo se primijetiti da ga je primila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i da mu je, što je prilično neobično sa stanovišta Ustava, objasnila svoje smjernice vanjske politike. Ustav propisuje da vanjsku politiku vode Vlada i predsjednik države, ali ne da predsjednik vodi vanjsku politiku i svoje smjernice objašnjava ministru kako bi on znao što raditi.“

Ne treba zaboraviti, upozorava Trkanjac, da se po prvi puta od 2000. godine dogodilo da vlada i predsjednik neće biti u sukobu. „Mesić se nije slagao ni sa Račanovom ni sa Sanaderovom vanjskom politikom. Nakon toga se Josipović nije slagao s vanjskom politikom koju su vodili Kosor i Milanović. Uvijek je postojala napetost između Pantovčaka i Zrinjevca. Sada se iz smjernica koje je Orešković iznio vidi ta predsjedničina inicijativa – linija Baltik-Jadran-Crno more. Sada ćemo po prvi puta imati da predsjednica i ministar vanjskih poslova misle isto. To bi za vanjsku politiku moglo biti jako dobro, ako se dobro usmjeri prema susjedima i prema spomenutoj liniji“, zaključuje Trkanjac.

Jakić ne dvoji da je Grabar Kitarović nakon parlamentarnih izbora dobila na važnosti, unatoč tezi o zahlađenju odnosa sa HDZ-ovom središnjicom tijekom izbora, a koju su neki mediji pokušali plasirati. „Sasvim sigurno je dobila, jer je na vlast došla njena politička opcija. Ona je formalno poštivala slovo Ustava, ali nije poštivala duh Ustava. Zamrznula je stranačko članstvo, ali po svemu što radi, ona je agilna članica HDZ-a“, priča naš sugovornik uz zaključak: „Koliko god paradoksalno zvučalo, prostor za suradnju sa Srbijom se povećao, jer na neki način, na vlasti su slične političke opcije.“