Ugovoreni brakovi – kriminal, a ne tradicija

„Evo, ja sad imam 17 godina, pa, života mi, kad gledam nekoga od 12-13 godina da je majka, ja se svega toga sjećam“ – ovako gotovo uvijek počinje priču Sabaheta Radosavljević. Priču, koja se razlikuje od većine tinejdžerskih.

U trošnoj kući u romskom naselja Konik, u predgrađu Podgorice, Sabaheta gleda u svoju dvogodišnju kćerku i objašnjava da se prvi put udala sa 14 godina. Tada je njenoj porodici mladoženjin otac dao 2.000 evra kao poklon za mladu. Dva mjeseca kasnije, Sabaheta je saznala da je porodica njenog muža novac pozajmila, uz obavezu da ga vrati sa velikom kamatom. Tada su pare tražili nazad od njenih roditelja.

„Oni nisu to rekli direktno, znači : tražimo svoje pare. Nego, ja sam bila maltretirana, bila sam mučena, zatvorena. Znali su da me vežu lancima, da me biju,…“, priča Sabaheta i dodaje da je shvatila da kroz pakao prolazi zbog novca tek kad je otac njenog muža od nje tražio da obuče vjenčanicu i otputuje sa njim u drugi grad. „Svekar je htio da me proda, kako mu ne bi ti ljudi, kojima je on bio dužan pod kamatom, uzeli ćerku.“

Od prodaje ju je spasila odluka njene porodice da je, devet mjeseci poslije prvog „vjenčanja“, ponovo „udaju“, a novac koji bi dobili na taj način, vrate porodici njenog prvog muža. Drugi muž, sa kojim je dobila i dijete, bio je još nemilosrdniji. „On je još više počeo da me maltretira, dok svekar nije pokušao, jer svekar mi je bio alkoholičar, pokušao je i on tri puta da me siluje. To ja više nisam mogla da izdržim i došla sam kući“, kroz suze se prisjeća Sabaheta.

Sabaheta nije jedina maloljetna Romkinja koja iza sebe ima potresnu priču o ugovorenoj udaji i nasilju u porodici. Zna da je puno sličnih primjera u kampu Konik 1, najvećem izbjegličkom kampu na Balkanu, gdje je, nakon požara koji je prije skoro godinu uništio kartonske kuće i barake, većina od oko 1.500 uglavnom romskih izbjeglica sa Kosova, smještena u kontejnere.

Nedaleko od kontejnerskog naselja živi Behija Ramović, jedina Romkinja zaposlena u kabinetu premijera. Upravo zato što je i sama bila žrtva porodičnog nasilja, ona je prije deset godina počela borbu protiv ugovorenih brakova i prodaje devojčica: „Pošto sam ja većinu vremena na terenu, kada saznam da se radi o tome, naravno da odmah kontaktiram Upravu policije i da prijavim taj slučaj“, objašnjava Ramović. „Prijavim da je, na primjer, djevojčica od 14 godina prodata, da su jednostavno date pare za nju i da je prisilno udata, da su prekršena njena dječija prava.“

Ramović je jedna od tri pripadnika romske populacije, zaposlena u državnoj administraciji. Mnogo teži posao u komšiluku radi poslije radnog vremena, u okviru romske nevladine organizacije „Prva“.

Institucije, za sad, samo pomažu

Crna Gora je početkom juna preuzela predsjedavanje „Dekadom Roma 2005-2015“ – inicijativom koju je prije deset godina potpisalo osam država jugoistočne Evrope. Trebalo bi da zemlja predstavi šta je sve učinjeno za proteklih osam godina i šta se planira u naredne dvije, kako bi se poboljšao položaj te manjine. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić, godinama se bavi tim pitanjem. On tvrdi da se problemi Roma u Crnoj Gori ne razlikuju mnogo od problema sa kojima se ta zajednica sreće u mnogo razvijenijim zemljama Evrope.

Delić kaže da je važno da se o problemima, poput Sabahetinog, konačno progovori. „To jeste nešto što je mimo pozitivno-pravnih propisa Crne Gore i ti prisilni maloljetnički brakovi su apsolutno nešto protiv čega se mi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava borimo“, kaže Delić i objašnjava da su po tom pitanju do sada sarađivali sa dvije nevladine organizacije koje su osnovale Romkinje: „Mi smo do sada sproveli nekoliko obuka, pomogli im da angažuju svoje kapacitete, snimljen je jedan film o prisilnim brakovima, štampali smo brošuru koja je podijeljena u osnovnim i srednjim školama, kao i centrima za socijalni rad.“ Međutim, kaže Delić, do sada niko nije uhapšen zbog činjenja tog, i po njegovom mišljenju, krivičnog djela.

Krivična djela pravdaju tradicijom

„To je postao biznis u romskoj i egipćanskoj populaciji. Djevojčice se prodaju po cijeni od četiri, pet, pa do 20 hiljada evra. Mislim da je tu veliki problem što se oni oslanjaju na tradiciju, što kažu da je to dio običaja“, objašnjava Behija Ramović i daje primjer: „Recimo djevojčicu od 12-13 godina ispišu iz škole, da bi je pripremili za brak.“

Behija vjeruje da će upravo opismenjavanje i obrazovanje mladih Romkinja i Egipćanki, makar suzbiti problem. Zato njena nevladina organizacija drži radionice i predavanja o ženskim pravima u romskim naseljima, ali nema podršku ni razumijevanje romskih predstavnika. Ona priča da odbijanje zajednice da prihvati ono što ona zastupa ide toliko daleko da su jednom kamenovali automobil kojim su ona i njene koleginice došle u kamp Konik 1 da drže predavanje o ugovorenim brakovima i ženskim pravima. Čak ni to nije najveća neprijatnost koju je doživjela: „Jednom dok smo ja i moja kćerka spavale, polomljeni su nam prozori na kući. Smatram da je to uradio neko od romskih lidera, jer sam ja na neki način htjela da prekinem taj lanac trgovine, tj. da prekinem taj njihov biznis.“ Ramović je, naravno, čim se to dogodilo, sat poslije ponoći, zvala policiju. „Čak policajac koji je išao na seminar sa mnom i sa grupom mojih koleginica, motivacioni seminar o radu sa romskom populacijom, kada sam rekla da hoću da se uradi uviđaj, jednostavno mi je odgovorio da nisu u stanju da dođu i obave uviđaj i da mi je to neko od djece možda slomio.“

Kad završi posao u Vladi, Behija drži radionice u svom ili nekom drugom romskom naselju. Često se sa tih radionica vraća razočarana ili uznemirena zato što nije imala uslova da ih održi do kraja bez uznemiravanja i neprijatnosti. Ipak, kaže da ne odustaje. I iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava obećavaju da će, pored borbe protiv prosjačenja, borba protiv prisilnih brakova biti prioritet do juna sljedeće godine, tj. tokom godine crnogorskog predsjedavanja „Dekadom Roma 2005-2015“.

Autorka: Ana Bogavac
Odgovorna urednica: Marina Martinović