Usputna stanica ili budući geto?

U Grčkoj je počela nova školska godina, ali među školarcima bi ste uzalud tražili izbjegličku djecu. Oko 20.000 izbjegle djece i mladih, koji su trenutno u Grčkoj, najprije moraju da prođu pripremne kurseve. Nastavno osoblje nedostaje na svakom koraku, a novi nastavnici bi trebalo da se zaposle novcem EU. Pripremni kursevi pohađaju se za grčki, jedan strani jezik, matematiku, informatiku, umjetnost i sport. I kursevi se, doduše, odvijaju u redovnim školama, ali samo poslijepodne kada su grčki đaci već otišli kućama. I sve to su resorna ministarstva dala na znanje tek ove sedmice, iako je školska godina počela 12. septembra.

Prije toga je kružila glasina da će izbjeglička djeca biti raspoređena u obične razrede. Protiv toga su se bunili mnogi roditelji grčke djece, recimo u Oriokastru sjeverno od Soluna, ili zapadnogrčkoj Prevezi. Tvrdili su da bi tako njihova djeca bila direktno ugrožena, jer izbjeglice navodno nisu vakcinisane. Čule su se pritužbe da su došljaci slabije obrazovani, žalbe na „različite poglede“ malih muslimana na ulogu porodice, položaj žene i religiju. Ima i onih, koji su direktno upozoravali na „preplavljivanje grčke civilizacije“. Vlada je poslala visoke službenike u mjesta gdje je protest roditelja bio posebno žestok, kako bi komunicirali s građanima.

Hoće na Zapad

lučkom gradu Kavali su predškolski kursevi za izbjeglice već počeli. Pohađa ih i 19-godišnji mladić iz Alepa po imenu Isis. Nešto fraza na engleskom je već naučio i govori sve bolje. Kaže, probaće da preko programa UNHCR za spajanje porodice pređe kod brata koji je već u Njemačkoj. Sada mora da čeka. To je vjerovatno najveći izazov za izbjeglice u Grčkoj, da nekako ubiju vrijeme „čekanja“. Volio bi da radi, priča Ahmed (24) iz sirijske Latakije, ali nema dovoljno posla ni za Grke. „No work, no money – nothing“, kaže on. Kao i svi ostali u izbjegličkom domu i Ahmed se prijavio za odlazak u neku zapadnoevropsku zemlju.

Dom u Kavali smješten je u jednoj magacinskoj zgradi bivše kasarne na istočnom obodu grada. U hali su razapeti šatori u kojima žive izbjeglice. To je nešto bolje nego do prije mjesec dana kada su šatori stajali van grada pod vedrim nebom. Navodno je čak 95 odsto stanovnika dijela grada u kojem je kasarna potpisalo peticiju protiv dolaska izbejglica. Plaše se, kažu, nastanka geta. Taj strah dijeli i većina u gradskoj vlasti uključujući i gradonačelnicu Dimitru Canaku. Ova konzervativna političarka smatra da su došljaci – osim djelimično Sirijaca – nepodobni za integraciju jer je njihov način života drugačiji od evropskog. „Izbjeglice treba da se vrate čim prilike u zemljama porijekla to dozvole“, kaže Canaka. Ali sada se, dodaje, treba brinuti o njima.

„Vi to mene zavitlavate?“

Ona ne govori u prazno. Kada je krajem februara u nekoliko dana sa ostrva u lučki grad stiglo 1.300 izbjeglica, a vlada u Atini ostavila lokalne samouprave na cjedilu, Canaka je uprkos praznoj gradskoj kasi organizovala smještaj i hranu za izbjeglice u iznajmljenom konferencijskom centru. To je bio, kako ponosno kaže, „anti-Idomeni“, mjesto potpuno drugačije od neuslovnog kampa koji je bio na makedonskoj granici. U manje od dva mjeseca je grad potrošio 400.000 evra koje zapravo nije imao. Gradonačelnica je otišla u Atinu i ubijedila centralnu vlast da veći dio izbjeglica prebaci u druge regione. U Kavali je ostalo oko 300 ljudi u kampu na otvorenom, grčka vojska se pobrinula za hranu, nevladine organizacije za svaku drugu pomoć.

Danas je u kasarni još samo 120 izbjeglica, ali je Dimitra Canaka ubijeđena da na tome neće dugo ostati. Vjeruje da će uskoro sa ostrva stići stotine novih. U krugu kasarne se u jednoj od zgrada upravo uređuju prostorije za predškolske kurseve, ljekarske ordinacije ili druženje žena. To je sve naopako, smatra gradonačelnica. Najbolje bi za integraciju izbjeglica bilo da žive u privatnim smještajima širom grada. Kaže, ako dođu stotine novih, onda će u kasarni zaista nastati geto i od integracije neće biti ništa.

Canaku smo pitali i šta misli o prijedlogu njemačkog ministra unutrašnjih poslova Tomasa de Mezijera. On je rekao da bi ponovo trebalo primijeniti Dablinska pravila prema kojima bi Njemačka u Grčku mogla da vrati sve potražioce azila koji su tamo prvi put registrovani – njih 38.000. Canaka gleda sumnjičavo: „Vi me zavitlavate? Šta mislite kako bi reagovalo stanovništvo ako bi došlo još izbjeglica? Da ovdje dangube pošto je ionako nezaposlenost visoka, a da mi moramo da odvajamo od usta da bi smo njih hranili?“