Vašar bespomoćnog gnjeva

„Još malo pa će šest sati, sad će da počne. U centru Beograda vlada atmosfera narodnog veselja. Kao i svake subote uveče, doći će hiljade ljudi da bi demonstrirali protiv predsjednika države Aleksandra Vučića i tražili njegovu ostavku. Tako je već petnaest nedjelja. Kasnije će kao i uvijek biti spora oko toga koliko je ljudi učestvovalo na protestima. Ove večeri će ih biti oko deset hiljada.

Šarolik je to svijet koji se okupio u ulici iza Narodnog muzeja gdje počinju protesti. Neki nose maske Anonimusa, a većina ipak svojim licima stoji iza zahtjeva iznijetih na transparentima: Zaustavite izdaju! Kosovo je Srbija. Nema podjele, nema članstva u UN, može se, na primjer, tu pročitati. Drugi se zalažu za ponovno uspostavljanje Jugoslavije, treći – za priključenje Srbije Rusiji. A šačica onih koji će vječito ostati u jučerašnjici traži komunističku revoluciju."

„A tu je i mladić sa zastavom EU. Dokle pogled seže, on je jedini u gomili koji maše tkaninom sa zlatnožutim zvjezdama na plavoj pozadini – usamljeni proevropejac u blještavoj kakofoniji ideologija. Ta slika vara, buni se on: 'Moj utisak je da su na ovim protestima proevropski i prozapadni učesnici u većini.' Jedino što, kaže, ne nosi svako svoje ubjeđenje na transparentu. Uroš Eleković djeluje ljubazno i pametno, pravi tip dobrog zeta. Opredjeljenje za briselsku Evropu spada u jezgro njegovih ubjeđenja. 'Mi smo moderna, liberalna, evropska Srbija. Naša zemlja je već propustila mnoge mogućnosti da postane dio Evrope', kaže.

No, ispostavlja se da on nije običan demonstrant, već mladi političar. Eleković koji zarađuje novac kao vlasnik jedne softverske firme, predvodi podmladak Nove stranke nekadašnjeg premijera Zorana Živkovića koji stoji u masi nekoliko metara dalje. […] Prisustvo političara kao što je Živković je i razlog za to što se mnogi Srbi drže podalje od demonstracija. 'Da izađem na ulicu zbog Vučića da bih nekadašnjim gubitnicima pomogla da opet dođu na vlast? Nikada', rekla je žena u kiosku kod Titovog groba. Tako nešto se često može čuti."

Martens u nastavku piše kako se sa kamiona koji služi kao bina masi obratio Siniša Kovačević, poznati dramaturg i „profesor sa političkim ambicijama". Kako zbija šale na račun srpskog ministra spoljnih poslova Ivica Dačića, koji ne zna strane jezike, kako govori o novoj beogradskoj železničkoj stanici koja je izmještena iz centra grada bez prateće infrastrukture; korektno opisuje bijedno zdravstvo, čije loše plaćeno osoblje hrpimice napušta zemlju u pravcu Zapada. Karikira političare srpske vlade koji su svoje doktorske titule stekli plagijatima ili su ih naprosto kupili na dubioznim univerzitetima, a da se pri tome čak i jasno dokazani slučajevi prevare nisu ni najmanje odrazili na njihove karijere.

„Sve su to tačni opisi srpskih prilika i jednostavni retorički poeni za govornika. No, u ovacijama politizovanom dramaturgu lako može da se previdi da i u govorima opozicionih aktivista ima mnogo od populizma za koji se optužuje Vučić. Kovačević, na primjer, kritikuje to što je od Srba napravio moderne robove 'koji za 250 evra mjesečno moraju da rmbače za neke korejske ili holandske gazde'.

A kako opozicija misli da pretvori Srbiju u zemlju visokih primanja za koju se investitori i dalje interesuju – to ovaj pozorišni poslenik ne odaje. Umjesto toga, on traži slobodne izbore 'na kojima glasovi neće biti prodavani za flašu pelinkovca'. Pelinkovac je srpsko žestoko piće od trava, i prilikom svakih izbora u Srbiji se priča da je tom ili sličnom valutom plaćana romska manjina kako bi prodala svoje glasove vlastima."

„Nekoliko pirueta kasnije, Kovačević završava svoj govor propraćen ovacijama. Masa kreće prema sjedištu javnog servisa RTS na koji je posebno gnjevna. Kažu da je on jednostran, da ignoriše ili karikira opoziciju i da o trošku pretplatnika daje samo dvorsko izvještavanje. U početku je RTS potpuno ignorisao proteste opozicije, iako je centar grada subotom zbog njih bio blokiran. Sada se to malo poboljšalo, kaže Uroš Eleković, priznajući, doduše, da o tome može da govori samo indirektno, jer kaže da ne gleda televiziju. Mladi političar, '94 godište, politički se informiše samo na internetu. Većina Srba, posebno penzioneri koji čine petinu stanovništva, i dalje se pouzdaje u televiziju, a to je, kad god se priča o politici, u Srbiji bez izuzetka: Vučić-TV."

„Povorka se sada kreće (…) pored mjesta gdje je prije 20 godina, kada je Vučić bio 'ministar informisanja' u vladi ratnog huškača Slobodana Miloševića, ubijen novinar Slavko Ćuruvija. Usput se razvija razgovor sa drugim demonstrantima o pitanju zašto su zastave EU, koje su ranije bile uobičajene na demonstracijama protiv vlade, postale tako rijetke u Beogradu. 'EU i Vučić su pod istom kapom. Ona se nada da će Srbija sa Vučićem priznati Kosovo i zato mu gleda kroz prste sve što ovdje radi', kaže jedna starija dama koja želi da ostane anonimna. Mogli bismo je nazvati prema bedžu koji nosi na jakni: drogirana penzionerka.

To je reakcija na huškačke članke u vladinoj štampi u kojoj se demonstranti ocrnjuju kao narkomani i alkoholičari. I zaista, mnogi srpski liberali smatraju da ih je EU ostavila na cjedilu. U njihovim krugovima se smatra da je Evropa previše voljno prihvatila kao istinu Vučićevu samoproglašenu metamorfozu od radikalnog šoviniste koji prijeti bosanskim muslimanima masakrom, do protestantskog moraliste koji čita Maksa Vebera i vodi politiku kao tihu vodu koja brijeg roni."

„Kada su drogirana penzionerka i drugi demonstranti stigli do zgrade RTS, došlo je do incidenta za koji nije sigurno da li je i u kojoj mjeri bio isplaniran. 'Kritičari srpske vlade ulaze u državnu TV-stanicu RTS', napisaće kasnije novinska agencija AFP. To stvara utisak da su demonstranti preuzeli kontrolu nad stanicom, ali nije bilo tako.

Pod vođstvom političara desnoradikalne stranke Dveri Boška Obradovića, koji danas govori onako kako je to činio Vučić prije svog preobražaja iz velikosrpskog Savla u proevropskog Pavla, nekoliko stotina demonstranata je zaposjelo ulaz u zgradu. I Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda i vlasnik nekad politički moćne marketinške agencije, pojavio se na mjestu događaja."

„To što ti muškarci spadaju u najpoznatija lica protestnog pokreta, objašnjava i zašto veliki dio liberalnog građanstva u Srbiji koje ne voli Vučića, ne može da se zbliži ni sa protestnim pokretom […] jer on sadrži i dijelove koji su za veliki dio Vučićevih protivnika, iz različitih, često i suprotnih, razloga, neprihvatljivi."

Mihael Martens citira i demoskopa Srđana Bogosavljevića koji kaže: „Trećina ljudi se slaže sa tvrdnjom da se Srbija razvija u pogrešnom pravcu. Ova vlada se ne može srušiti naprosto tako što se viče 'dole Vućič', ljudima se mora nešto i ponuditi." Ali te ponude nema. „Njihov program je: bolje biti mlad i bogat nego star i siromašan", karikira on opoziciju: „Čak i kada bi izbori bili potpuno fer i svi mediji slobodni, opozicija na njima trenutno ne bi mogla da pobijedi."

Kada se sve raščistilo, Martens ovako sumira demonstracije: „Većina nezadovoljnih neće da ima ništa sa politikom i strankama, ali bi morala da se bavi politikom i da se stranački angažuje da bi nešto zaista mogla da promijeni. A pošto oni to neće, protesti imaju nešto od autoreferencijalnog vašara bespomoćnog gnjeva, čiji posjetioci se međusobno podstiču i predstavljaju burnu vodu moderne protestne kulture koja pokušava da brijeg roni.

Kada je prije nekoliko godina pokret Indignadosa prešao iz Španije u Atinu, i hiljade ogorčenih pred grčkim parlamentom dizalo viku na politiku i političare, bivši ministar spoljnih poslova Teodoros Pangalos posprdno je rekao da je za uspjeh u politici potrebno malo više od lajka ili dislajka na Fejsbuku. I zaista, pokret ogorčenih se ubrzo izgubio. I pored opravdanog gneva koji ih pokreće, i proteste u Beogradu i drugim srpskim gradovima bi mogla da zadesi slična sudbina."

priredio Saša Bojić