Vino kujundžuša je i "Cvit razgovora"

Mnogo je teorija kako je ova sorta dobila svoje ime. Zovu je i tvrdac, žutac, bijela ruderuša... Ali daleko je najpoznatija po svom imenu kujundžuša, možda po turcizmu za zlatara. Jer i jest zlatne boje, a njen svjež lagan i lepršav okus paše svakom nepcu pogotovo u ljetnim mjesecima. "Cvit razgovora", manifestacija koja se već tradicionalno održava u kolovozu, okupila je na jednom mjestu imotske vinare, ali i raseljene Imoćane na čašicu razgovora. Da života za mlade ljude u imotskom kraju ima, potvrđuju nam za DW uspješne vinske priče lokalnih proizvođača.

Jedan od njih je i priač o 31-godišnjem Milanu Grabovcu. On je ujedno i predsjednik Udruge vinara i vinogradara imotskog vinogorja „Cvit razgovora." Iako tradicija bavljenja vinarstvom u Milanovoj obitelji datira, prema njegovim najnovijim istraživanjima, još od 1817, on je sada svjedok, nekog novog vremena za imotsko vinogradarstvo. „Projekt vinskih putova započeli smo već 2003, no on je zaživio tek posljednjih nekoliko godina, od otvaranja tunela kroz Biokovo."

Dolaze im na vrata po vino

To je značilo novu era turizma u imotskom kraju, koja se mnogima prije činila nezamisliva. Samo nekoliko kilometara od obale otvara se jedna nova strana koja nudi nešto drugo nego plaže, sunce i kupanje. U svojoj vinariji i nekoliko puta tjedno ugošćuje grupe turista sa makarskog primorja, ali i cijele srednje Dalmacije. „Turisti su oduševljeni prirodnim i kulturni ljepotama imotskog kraja. Još kad se sve začini dobrom kapljicom, onda je uspjeh zagarantiran", kaže Milan. Osim grupa, posljednjih godina sve više je i individualnih posjeta, pogotovo iz kuća za odmor koje su postale pravi hit Imotske krajine. Milanova obitelj za sada posjeduje 15 hektara vinograda, a u sljedećih nekoliko godina planiraju posaditi još toliko. Vino prodaje i u Hrvatskoj diljem obale, ali i u Europskoj uniji. Svoju priliku on, kao i ostali vinari, najviše vide kroz kušaonice i prodaju vina na kućnom pragu. „Tu postižemo najbolje cijene, ali i kupac najbolje razumije kontekst i priču koja stoji iza tog vina", smatra Milan.

Jokan u Stuttgartu

Slično se čuje i u obitelji Sušić iz Glavine donje. Godine rada i mukotrpnog zalaganja urodile su plodom. Za Alena Sušića ova godina je bila posebna. Na nekoliko sajmova njegovo vino „Jokan" dobilo je zlatnu medalju kao najbolje u regiji. U proizvodnji sudjeluje cijela obitelj, supruga i petero djece. „Najbolje se prodaje kujundžuša, ali mi je i najviše forsiramo kao autohtonu sortu. No ona je i najpitkija i paše uz sva jela", objašnjava Alen. Stoga ne čudi činjenica da je sastavni dio svake ozbiljnije vinske karte diljem Dalmacije.

I Alen svoje vino plasira osim u domovini i u hrvatske restorane u Njemačkoj. Posebna vijest je i da je jedna paleta otišla u Japan. "Poslali smo kujundžušu na probu, sad ćemo vidjeti kako će je Japanci zvati: Ku-jun-džu- ša", šali se Alen kako je ime baš prigodno tržištu. No Alen je uspio otići i korak dalje pa je u pregovorima sa njemačkim trgovačkim lancem Edeka. "Za sada smo uspjeli plasirati robu samo u tri dućana u okolici Stuttgarta. Količine su ograničene, a cijena prihvatljiva, što je pokazatelj da robu ne moramo davati u bescjenje", objašnjava Alen. No bez obzira na dobar plasman robe na tržištu i oni za sljedeću sezonu planiraju dovršiti kušaonicu. Prodaja pred kućnim vratima ipak se pokazala kao najbolja.

Vino oteto od zaborava

„Kujundžuša je kao sorta bila godinama zapostavljana, sve dok moj pokojni otac nije na Sabatini u Dubrovniku 2004. dobio zlatnu medalju, prvu ikada za Kujundžušu. Tada počinje njen procvat", priča Mate Jerković, također jedan od mladih imotskih vinara. Prije sedam godina vratio se u Imotski kako bi nastavio ono što su njegovi roditelji započeli. On i njegov mlađi brat koji studira agronomiju, već su podigli proizvodnju za 40%. Sadašnjih 2 hektara planiraju proširiti na novih 8 hektara kujundžuše. Iako se ne radi o velikim količinama, vino prodaje isključivo restoranima i barovima i odmah sve proda.

Upravo to ga i motivira za daljnji razvoj i povećanje proizvodnje. Imotska krajina ima što ponuditi. Iz godine u godinu primjećuje se kako se polako, osim infrastrukturom i ostalim sadržajima, otvara gostima, složni su naši sugovornici. No ono što najviše veseli su i pomaci u promjeni mentaliteta ljudi koji su poput njih sve više spremni polako, ali sigurno stvarati nešto svoje.