Vizni karantin – priprosti bavarski lijek!

U politici važe samo činjenice koje doprinose dobrom raspoloženju sopstvenih birača. Podgrijavanje atmosfere na račun ljudi koji bježe iz teškog siromaštva, od progona, iz rata, jeste doduše nemoralno ali je djelotvorno. Posebno za bavarsku Hrišćansko-socijalnu uniju koja još od vremena svog skoro mitski stilizovanog partijskog šefa Franca-Jozefa Štrausa ne trpi ni jednu demokratski legitimisanu partiju koja bi bila desno od nje. Zato ponekad ova tvrda konzervativna stranka zagrabi ideje sa dna kace. Štrausov nasljednik, Edmund Štojber je svojevremeno rekao da njegova partija ne želi rasno mješovito društvo, koristeći izraz koji podsjeća na vokabular nacista. A Štojberov nasljednik na kormilu partije i na mjestu premijera Bavarske Horst Zehofer je još 2009. izjavio da Njemačka nije „socijalna ustanova za cijeli svijet“. Sada su, očito, na redu i balkanske zemlje da posluže kao projekciono platno za populizam partije, koja već decenijama vlada u Bavarskoj, a u sestrinskom zagrljaju sa demohrišćanima Angele Merkel trenutno su na vlasti i u Berlinu. „I ja sam za to da se ponovo uvedu vize za ljude sa Balkana“, izjavio je bavarski premijer Zehofer prošlog vikenda.

On kao iskusan političar zna da prijetnja mora biti uvjerljiva, inače će se brzo rasplinuti u praznu priču. Zehoferova vjerodostojnost se zasniva na instrumentu koji je na nivou Evropske unije uveden 2013. - na insistiranje Njemačke. Svaka država članica može zahtijevati privremeno ukidanje bezviznog režima za zemlje iz kojih naglo poraste broj odbijenih zahtjeva za politički azil.

To znači da je Zehoferova ideja doduše populistička, ali njena realizacija je u okviru politički mogućeg. Možda Berlin u spomenutom instrumentu još uvijek vidi ultima ratio – posljednje moguće sredstvo i nije voljan da odmah preuzme Zehoferovu logiku. No, to se brzo može promijeniti ako neko otkrije ovu temu u bilo kojoj predstojećoj predizbornoj kampanji. Građani Srbije, BiH, Makedonije, Albanije i Crne Gore, željni putovanja u Njemačku, brzo bi postali kolateralna šteta unutrašnjepolitičkog štimunga sjeverno od Alpa.

Ipak, postoje dobri razlozi da Berlin bez pompe spakuje Zehoferovu ideju nazad, na dno kace, da kacu dobro poklopi i da je nikad više i ne pogleda.

Poznato je da su balkanske zemlje još uvijek u postporođajnim mukama, a rodile su se iz ratova i diktatura. Da postoji zastoj u reformama. Da je nezaposlenost velika, naročito među mladima. Da je demokratija polustabilna a mediji poluslobodni. Uprkos umoru od proširenja Unije koji vlada na Zapadu i tranzicionim problemima na Balkanu, priključenje Evropskoj uniji je za sada jedina nenacionalistička ideja koja ima šansu u regionu. A jedini trag pozitivnog prisustva Unije na Balkanu koji je za svakoga vidljiv golim okom jeste bezvizni režim putovanja na Zapad.

Njemačka ne bi smjela da pretjera u reakciji na problem rastućeg broja potražilaca azila sa Balkana i time otruje nježnu biljku evrointegracija. Putinisti, islamisti i drugi lovci na ljudske duše odavno krstare Balkanom. Ako Njemačka i EU počnu previše ličiti na problem, a ne na rješenje, onda će se dijelovi obeshrabrenog stanovništva okrenuti protiv sile koja kažnjava. To bi onda značilo manje reformskog potencijala i više demokratskog deficita u tim zemljama. Naposljetku, primjena logike Horsta Zehofera bi srednjoročno dovela do katapultiranja sve većeg broja balkanskih očajnika u zonu njemačkog blagostanja.

Još jedan razlog koji govori protiv suspendovanja bezviznog režima jeste prosta istina da se trenutno stanje za Nemačku ne bi popravilo, već pogoršalo. Najbolji primjer su ljudi sa Kosova, kojima je, kao što se zna, potrebna viza za ulazak u Njemačku jer Kosovo nije uključeno u bezvizni režim. Upravo je talas izbjeglica sa Kosova nedavno zapljusnuo zapadne zemlje, prije svega Nemačku. Ništa nije pomogao ni vizni režim, što pokazuje da je ta administrativna restrikcija potpuno nedjelotvorna u rješavanju problema nekontrolisane emigracije.

I na kraju, ponovo uvođenje viza bi u balkanskim zemljama najteže pogodilo najslabije grupe u društvu.

Nabrojane zemlje se već nalaze u nedoumici kako da reaguju na prijetnju suspendovanja bezviznog režima. Da li da spriječe sopstvene građane da putuju? Poznato je da među podnosiocima zahtjeva za dodjelu političkog azila u Njemačkoj ima mnogo Roma. Da li bi trebalo recimo da srpska ili bilo koja druga policija samo na osnovu slobodne procjene hvata ljude po stanicama? Da ih na osnovu izgleda ili porijekla izvlači iz autobusa? Da li bi to bilo u skladu sa zajednicom vrijednosti koju zastupa EU? Ljudska prava nisu nešto što važi za jedne, a ne važi za druge. Tek to bi bio slom ukupne evropske humanističke tradicije.

S druge strane, ukoliko bi Njemačka uvela vize za sve građane pet balkanskih zemalja, u svim tim zemljama bi javnost vidjela dežurne krivce u marginalizovanim grupama, socijalno ugroženim osobama, Romima, nekim manjinama. Njima bi bilo garantovano javno razapinjanje na stub srama. Socijalni standardi i jednakost šansi za ove grupe, ionako ne previše omiljene kod većinskih stanovništava, bili bi još dalje od ostvarenja.

Ako povjerujete ponekom njemačkom političaru, rastući broj onih koji – sa pravom ili ne – u Njemačkoj traže zaštitu od političkog progona bio bi dovoljan razlog da se nekoliko balkanskih država protjera u evropski vizni karantin. Lijek je po tom populističkom receptu prost, da ne može biti prostiji. Čovjeku dođe da se obrecne: Medice, cura te ipsum – doktore, izlječi prvo sebe!