Vječni kiparski konflikt

Ostrvo Kipar je podijeljeno od 1974. godine. Od tada grčki i turski Kiprani navodno žele samo jedno: ponovno ujedinjenje podijeljene domovine. Ipak obje strane posrnu svaki put kada se poslije dugotrajnih pregovora približe rješenju. Upravo to se desilo i u utorak uveče u Mont Pelerinu, na Ženevskom jezeru, gdje su, uz posredovanje Ujedinjenih nacija, razgovarale vođe dvije strane, Nikos Anastasiades i Mustafa Akinči. Danima su svijetu nagovještavali da je rješenje na vidiku.

Ali od dogovora opet ništa. I pored mnogobrojnih prethodnih razgovora, koji su trajali osamnaest mjeseci, pregovori su prekinuti bez rješenja. Kamen spoticanja je napušteni gradić Morfu, koji je nekada imao 7.500 stanovnika. Nakon turske invazije nalazi se na području pod turskom kontrolom, a njegovi bivši stanovnici žive na jugu Grčke, kao dobro situirane izbjeglice. Iz prijedloga tursko-kiparskog vođe Akinčija o budućem regulisanju izbjegličkog pitanja, grčka strana može da nasluti da vraćanje Morfua nije u planu. To je ponovo bila crvena linija, ćorsokak u pregovorima.

Ekonomski slabi turski Kiprani

Ukoliko je Morfu toliko važan simbol - pita se ostatak svijeta, koji ne razumije haotičnost kipranske crvene linije – zašto su onda grčki Kiprani 2004. godine na referendumu odbacili takozvani Ananov plan. Naime, njime je, između ostalog, bilo predviđeno vraćanje Morfua. Na izradi plana bili su uključeni mnogi grčko-kiparski političari. Grci su ga odbacili, Turci su bili za njega. Rješenje kiparskog pitanja i tada je bilo odloženo.

Više od četrdeset godina nakon turske invazije, ključno pitanje u kiparskom sporu bi trebalo drugačije postaviti: zašto na Kipru, pored uobičajenih praznih obećanja, nema odlučne političke volje za ponovnim ujedinjenjem? Na to pitanje može samo „podijeljeno" da se odgovori: zato što su turski Kiprani slabiji, a grčki jači. Ekonomski slabiji turski sjever zavistan je od svog zaštitnika, uvijek iznova neuračunljive Turske. Ankara još uvijek nema dobar razlog da odustane od dragocjenog zaloga u Sredozemnom moru.

Svijet zaboravlja puč atinske vojne diktature

Sa druge strane, grčki jug je znatno imućniji i njegovi stanovnici se dobro osjećaju u EU i evrozoni. Ni oni nemaju velikog razloga da odustani od tužbi na međunarodnom parketu, i nadalje ostaju da važe za žrtvu turske invazije, od prije više decenija.

Svijet zaboravlja da je 1974. godine atinska vojna diktatura u Nikoziji organizovala puč sa ciljem ujedinjenja Grčke i Kipra. Tadašnja demokratska Turska intervenisala je kako bi turske Kiprane zaštitila od napada. Tako je Kipar postao igračka svojih žiranta moći. I od tada je kiparski konflikt trajno stanje.