Čovjek koji je pomagao Bosancima i Hercegovcima u Hanauu

DW: Vi ste veliki dio svog života proveli pomažući izbjeglicama i migrantima u Hanauu, naročito onima koji su došli iz bivše Jugoslavije. Kako se vi osjećate nakon terorističkog napada koji se desio u Vašem gradu?

Willi Hausmann: Kada se Jugoslavija raspala mi smo ovdje u Hanauu osnovali grupu za pomoć izbjeglicama i ja sam je tada vodio. Pomogli smo mnogim ljudima iz Bosne i tako stvorili puno poznanstava. Danas imam brojne bh. prijatelje, ne samo u BiH, nego i na drugim mjestima u svijetu: u Americi, u Kanadi, Australiji i još uvijek sam u kontaktu s njima. Pored toga, ja sam često u BiH i posjećujem svoje prijatelje. Veoma sam potresen onim što se dogodilo ovdje u Hanauu. Činjenica da se to dogodilo baš u Hanauu me jako potresa.

DW: Mnogima ste pomogli i da ih se ne deportira nazad u BiH nakon što se rat završio. Šta Vas je motiviralo da to radite?

Willi Hausmann: To sam radio jer sam znao kako je tim ljudima bilo teško uopšte razmišljati o svojoj domovini i znam da su mnogi od njih bili teško traumatizirani. Za mene je bilo nezamislivo da se te ljude želi deportirati u državu u kojoj su iskusili vrlo loše stvari. Oni su se ovdje snašli, razvili prijateljstva, učili jezik, išli su ovdje u školu. Poslije kada sam radio kao učitelj imao sam brojne učenike iz BiH. Mislim da nije bilo u redu što je Njemačka prisiljavala tada ljude da se vrate, iako ih je primila u svoju zemlju i dopustila im da godinama tu žive. Da su oni htjeli otići dobrovoljno ili su to željeli, onda je to nešto sasvim drugo i to je sasvim u redu. Ali tu prisilu koja se dešavala bez ikakvog obzira na to šta je ta osoba tamo preživjela, to je za mene nepodnošljivo.

Jeste li uplašeni sada nakon napada u Hanauu i mislite li da će se međusobni odnos imigranata i Nijemaca ovdje promijeniti?

Ne, ne bojim se. Nadam se da će zajedništvo koje smo kao grad uvijek njegovali, sada naročito doći do izražaja. Mi smo uvijek ovdje živjeli mirno jedni sa drugima. Naravno, znamo da nam se svakoga dana može dogoditi bilo šta. To sada i vidimo, ali ja se ipak ne bojim.

Trećina stanovništva ovdje u Hanau je imigrantskog porijekla i baš oni su bili meta napada. Šta mislite zašto i ko bi trebao snositi krivicu?

Mislim da nažalost u svakom društvu postoje ljudi koji se plaše stranaca i koji šire i vjeruju u neke teorije zavjere. To je jedna stvar, a druga je naravno da mi sve češće doživljavamo da se raspiruje mržnja prema drugima i drugačijima, da postoje političari koji to isto rade, koji navode da su migranti opasnost, da ih je previše i tako dalje. U tom smislu, mislim da službena politika treba reagovati. Kada se Jugoslavija raspala, čim su u Sloveniji počeli nemiri, još tada sam doživio kako tadašnji vicekancelar Austrije iz ÖVP-a [op. a. Erhard Busek] pozira ispred kamere i vrišti: „Ne želim više slušati te gluposti. Brod je pun!". Brod nije pun i kada bi bio pun, onda bismo imali obavezu da pomognemo utopljenicima. Posebno sada kada u obzir uzmemo situaciju na Mediteranu. To me strašno potresa, jer nije jasno rečeno da imamo dužnost pomagati ljudima kojima je pomoć potrebna.

Za kraj, možete li nam reći šta vam prvo padne na pamet kada pomislite na BiH?

Kada pomislim na Bosnu, najprije se sjetim brojnih dragih ljudi. Pomislim na prekrasnu prirodu i na gostoprimstvo. To je ono što me asocira na Bosnu. Ono što me malo uzdrmalo kada sam posljednji put bio tamo je što sam primjetio i da u BiH očigledno raste ekstremizam, koji je primjetan i na ulici. Ranije u Bosni nikada niste mogli vidjeti žene potpuno pokrivene u burkama. Možda dolaze iz Arabije ili negdje drugdje, ali društvo u BiH je otvoreno društvo, ali i tamo se desilo pogoršanje.

 

Willi Hausmann je pastor Evangelističke crkve u Hanauu i profesor istorije. Kada su u Hanauu počele pristizati prve izbjeglice iz BiH, on je spontano osnovao i vodio Grupu za pomoć izbjeglicama pod nazivom „Hanauer Helferkreis“, koja je brojala oko 300 članova.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android