Zašto se stalno moramo podsjećati na masakr?
4. juni 2019
Sjećamo se 4. juna jer je Jiang Jielian tada imao 17 godina. Još uvijek ima 17 godina. On će uvijek imati 17 godina. Jer ljudi koji su mrtvi ne stare.
Sjećamo se 4. juna jer će izgubljene duše, koje su se okomile na Liu Xiaoboa dok ga nisu ubile, takođe proganjati nas, dok ne umremo.
Sjećamo se 4. juna jer odraz vatre na bajonetima je nešto što niko ne može zaboraviti. Čak i ako to sam nije vidio.
Sjećamo se 4. juna zato što je otkrio pravu prirodu Komunističke partije Kine. Nijedna knjiga, nijedan film, niti ijedan muzej to ne bi mogli pokazati.
Sjećamo se 4. juna jer su na taj dan ubijeni obični radnici. Ne sjećamo se imena većine njih, jer ih nikad nismo poznavali. Ali, pamtimo ih kao ljude. I podsjećamo se da nikada nismo saznali njihova imena.
Sjećamo se 4. juna jer su se na taj dan pokazale najgore strane Kine - ali i najbolje strane.
Sjećamo se 4. juna zato što je bio masakr - ne samo "napad," incident "," događaj ", "shijian”, "fengbo”. Nije to bio kontrarevolucionarni ustanak. To nije nikakvo mutno sjećanje. Ili, kao što neko dijete u Kini danas misli, da se ovaj događaj nije nikada dogodio. Bio je to masakr.
Sjećamo se 4. juna jer, kako je kineski profesor Fang Lizhi mudro rekao, to je bio jedini slučaj koji mu je poznat u kojem je kineska nacija napala samu sebe.
Sjećamo se 4. juna jer želimo da znamo čega se sjećaju vojnici, koji su tada ubijali. Isprali su im mozak prije nego što su izvršili smrtonosna naređenja. I oni su bili žrtve. Ne znamo kakve su ih misli u to vrijeme prožimale. Ali pamtimo zato jer želimo da znamo.
Sjećamo se 4. juna jer je Ding Zilin još uvijek živa. Ima 82 godine. Kada napusti svoju kuću, policajci u civilu je prate - zbog sigurnosti. Njene sigurnosti? Ne, već zbog državne sigurnosti Da, i to je tačno: režim sa bruto društvenim proizvodom od 100 biliona juana i dva miliona vojnika mora da se zaštiti od 82-godišnje starice i njenih ideja. To treba zapamtiti. Toga se trebamo sjećati.
Sjećamo se 4. juna da pomognemo drugima koji se sjećaju. Podsjećamo se sami. Ali zajednički se sjećamo.
Sjećamo se 4. juna jer nas pamćenje čini boljim ljudima. Komemoracija je u našem interesu. Kada političari govore o "interesima", to znači materijalne interese. Ali moralni interesi su jednako važni - ne, oni su važniji. Važniji od posjedovanja jahti.
Sjećamo se 4. juna jer je to bila istorijska prekretnica za jednu petinu svijeta. Prekretnica u strašnom pravcu. Nadamo se da to nije bila prekretnica koja će biti kobna za cijeli svijet. Ne znamo. Ali, vidjećemo.
Sjećamo se 4. juna jer kada se toga ne bismo sjećali, ne bismo znali da ga je ikad bilo. Da li bismo tako nešto mogli izmisliti? Ne.
Sjećamo se 4. juna zato što postoje ljudi koji žele da se sjetimo. Tješi ih kada znaju da se sjećamo.
Sjećamo se 4. juna jer ima i ljudi koji ne žele da se sjećamo. Žele da zaboravimo. Jer zaborav ima političku moć. Kakva podla igra! Moramo se suprotstaviti toj moći, čak i ako je sjećanje na masakr jedini način da se to uradi.
Sjećamo se 4. juna da ne bismo zaboravili kako kineska vlada laže sebe i druge. Ona kaže da je kineski narod davno dobio "pravu presudu o kontrarevolucionarnom ustanku na Trgu Tjenanmen 1989.", ali svake godine 4. juna policija u civilu sprečava ljude da uđu na trg. Zašto? Ako Kinezi, kako tvrdi vlada, vjeruju u sve to, zašto onda ne puštaju ljude da idu na trg da osude kontrarevolucionare? Prisustvo policije pokazuje da režim ne vjeruje u svoje laži.
Sjećamo se 4. juna jer takvi događaji dugo potresaju ljudski um. Čak i kada bismo pokušali - ne možemo zaboraviti!
Perry Link je profesor komparativne književnosti i stranih jezika na Univerzitetu Kalifornija. Prethodno je radio kao profesor za istočnoazijske studije na Univerzitetu Princeton. Njegova specijalnost su kineski jezik i književnost. Link je bio uključen u prevođenje "Tienanmenskih akata", zbirke tajnih dokumenata kineske vlade nakon masakra 1989. na Trgu nebeskog mira.