Zaboravljene žrtve Frankove diktature
21. septembar 2018
Marija de los Dolores Gamez stoji pored ogromnih vrata oronule zgrade. Ova 81-godišnjakinja gleda u znak pored ulaza. Kako bi pročitala šta piše mora da se propne na prste. Natpis podsjeća na "istorijsku nepravdu", koju su u ovoj zgradi preživljavale LGBTI osobe u starom zatvoru u gradu Huelva na zapadu Andaluzije.
Ovo nije prvi put da Gamez sluša o zatvaranju i zlostavljanju seksualnih manjina. Bilo kako bilo, nikada prije nije otkrila ovaj mali spomenik. No, činjenica je da je ova spomen tabla stavljena tek ove godine, skoro četiri decenije nakon što je u Španiji ukinut zakon po kojem su osuđivane osobe iz istopolnih zajednica. Bilo je to 1979. "Mislim da je dobro to što političari konačno nešto rade na ovu temu", kaže Gamez. "Previše se ćutalo."
Sporno premještanje Frankovog leša
Španska vlada je prošle godine donijela odluku o premještanju posmrtnih ostataka generala Franka iz spornog spomen obilježja "Valle de los Caidos" (Dolina palih). Parlament je usvojio zakonsku odredbu prošlog četvrtka nakon što je španski premijer, Pedro Sančez sakupio dovoljan broj glasova za. Liberali i konzervativci su bili suzdržani. "Dolina palih", 50 kilometara sjeverno od Madrida, prethodnih je godina slovila za mjesto hodočašća desničara i desničarskih ekstremista. U samom mauzoleju pored Frankovih su i posmrtni ostaci hiljada žrtava njegovog režima.
Diskusija oko premještanja Frankovog tijela je izazvala debatu o kulturi sjećanja, a još uvijek postoji više do 2.000 masovnih grobnica koje mahom potiču iz vremena Španskog građanskog rata 1936-1939. što je po mnogim istoričarima prethodilo Drugom svjetskom ratu. To je markiralo čitave decenije autoritarne vladavine i represije koja je okončana tek slobodnim izborima 1977.
Franko, koji je od 1936. do 1977. bio na vlasti, nije ciljao samo na svoje političke protivnike već i na sve one koji su se protivili nacionalističko-katoličkom društvenom modelu. Istoričari su u međuvremenu utvrdili da je diktator za pojedine društvene grupe uspostavio "specijalizovane" zatvore, jedan u Huelvi, a drugi u Badahozi. Uhapšeni su bili LGBTI osobe koje su osuđivane po njegovim homofobnim zakonima. Jedan zatvor je bio Huelvi a drugi u Badahozi na granici s Portugalom.
Mučeništvo
Antoni Ruiz je rođen 1958. u jednom malom gradu u blizini Valensije na istoku zemlje. I on je bio zatvorenik. Imao je 17 godina kada je saopštio da je homoseksualac. Na kraju ga je jedna časna sestra prijavila policiji. "Bio je to početak mog mučeništva", priča Antoni za DW. Bio je po raznim pritvorskim centrima dok ga na kraju nisu smjestili u zatvor Badahoz. Pravno gledano on tada još uvijek nije bio punoljetan. Tamo je proveo tri mjeseca, ali za njega je to djelovalo doživotno. „Niko nije htio da mi da posao”, kaže Ruiz. Bio je kriminalac i homoseksualac, a policija je efikasno informisala sve njegove potencijalne poslodavce. Kao i mnogi drugi, bio je spriječen da se profesionalno razvija. Mučio se da skrpi kraj sa krajem i osjećao se isključenim iz zajednice.
Borba za odštetu
Žrtve traže da se njihova diskriminatorska krivična evidencija ukloni iz kompjuterskog sistema policije. Ruiz i drugi aktivisti, takođe žele finansijsku odštetu za LGBTI žrtve posljednja dva zakona koja su kriminalizovala ovu manjinu između 1954. i 1979. godine.
To nije lak proces, pošto žrtve moraju da prođu kroz individualne sudske procese. Ponekad ovo može biti otežano, kaže Ruiz, jer se u evidencijama ne spominju uvijek homoseksualna djela uprkos tome što je to bio razlog njihovog hapšenja. Prema podacima njegove organizacije, koje je prošle godine potvrdila vlada, samo 116 osoba uspelo je u namjeri da dobije odštetu od države. Međutim, istoričari procjenjuju da je po tim osnovama osuđeno najmanje 5.000 osoba.
DW je razgovarao sa Ramonom Martinezom, autorom nedavno objavljenog eseja o istoriji španskog LGBTI aktivizma. On smatra da Španija mora još mnogo toga da uradi kako bi obezbijedila pravdu za te građane. Takođe, spominje primjer njemačkog predsjednika Franka-Valtera Štajnmajera koji se u junu izvinio u ime Njemačke zbog zlostavljanja gej osoba kroz istoriju.
Zatim, Velika Britanija je 2017. godine izdala posthumno pomilovanje za homoseksualce pod okriljem zakona Alan Tjuring. I Martizen i Ruiz kritikuju britanski pristup. „Koga su oni pomilovali? Država je bila ta koja je prekršila ljudska prava”, kaže Ruiz.
...gdje prebiva zaborav
Martinez je naglasio koliko je hitno da se radi na kolektivnom sjećanju svoje zemlje: „Za razliku od Berlina, Amsterdama ili Kelna, nijedan španski grad nema spomenik LGBTI žrtvama Frankove diktature“. On kaže da je važno da se istakne značaj lokacija poput starog zatvora u Hulevi, koji je sada u ruševinama i zatvoren za javnost i medije, kao što je otkrio DW.
Na pitanje o njenim osjećanjima prema ovakvim mjestima u sred njenog rodnog grada, Marija de los Dolores Gamez prisjeća se pjesme koju je čitala dok je pomagala svojoj unuci sa domaćim zadatkom iz književnosti. „Tamo, daleko, gdje prebiva zaborav“, citira ona. Pjesmu je napisao pjesnik Luis Sernuda, poznati pjesnik koji je kao homoseksualac protjeran nakon vojnog ustanka. Ona se pita da li se ove žrtve uopšte spominju u udžbenicima. „Ovo uopšte nije pravda“, zaključuje Marija, prije nego što je nastavila svoju večernju šetnju oko komšiluka.