Zakonu je sila u domuzu

Kršenje javnog reda i mira se sastojalo u skidanju izbornih plakata s mjesta na kojima plakatiranje nije dozvoljeno. Skidani su plakati stranke načelnika opštine, na njegovoj teritoriji. Prijavu je podnijelo lice s plakata, načelnik-tužibaba.

Po sili zakona trijumfovao je zakon sile. Baba koji ima ovakve sudove ne treba da brine za svoju budućnost.

Ali bi mladi možda trebali. Osim ako nisu nečelnička djeca, ili podmladak stranke, ili ideološki kadrovici, tužibabići. Jer u toj budućnosti presude se neće zaključivati čekićem nego srebrnjacima. U njoj će zakon imati dva lica, jedno nasmijano za moćne i drugo namrgođeno za slabe. Borba protiv nasilja biće kažnjiva, sloboda će se smiješiti samo silnicima.

Presuda

Ovako sud komunalističke partije obrazlaže presudu:

"Navode branioca okrivljenih da okrivljeni nisu mogli počiniti prekršaj iz člana 8. stav 3. tačka g. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer su skidali izborne oglase koji nisu propisno istaknuti, sud nije prihvatio, jer neovisno od toga da li su oglasi bili istaknuti u skladu sa propisima ili ne, okrivljeni nisu smjeli iste uklanjati, jer nisu imali ovlaštenje za njihovo uklanjanje. Okrivljeni su svakako imali pravo da navedeni događaj prijave nadležnim organima koji bi preduzeli odgovarajuće zakonske mjere, a ne da vrše uklanjanje istih." (Nadležni organi su ih prijavili i tužili. Odgovarajuće zakonske mjere protiv sebe nisu preduzeli. Gdje je tu rupa - u zakonu ili u vlasti?)

Nakon ovoga građanin treba dva puta razmisliti šta da radi s izbornim letkom na šoferšajbi svog auta. Je li ovlašten da ga skine, ili treba zvati načelnika da se skine sam? Šta da radi ako na sred ulice ugleda rupu, na mjestu ukradenog šahta? Da stavi neki znak upozorenja i sam se prijavi policiji ili da navedenu rupu prijavi nadležnim organima?

Koji je organ nadležan za rupe, u zemlji u kojoj su rupe organi?

Na šta će sud potrošiti 120 maraka naplaćenih od dvoje prekršitelja javnog reda i mira? Možda bi mogao štampati letke i dijeliti ih po svim školama, s upozorenjem da se omladina ne treba miješati u svoj život. Čemu građanski aktivizam pored stranačkog atavizma! Zašto bi iko bio dio civilnog društva, kad su ubijanje i sakaćenje civila opći ratni napori pred kojima je tužilaštvo za ratne zločine nemoćno?

Postoji li zaista veza između oslobađenja Perišića i kažnjavanja djece, ili je kolumnista ostao bez inspiracije? Je li glupav na ovom mjestu njegov pravnički amaterizam, koji u dvije vremenski bliske ali predmetno i prostorno udaljene presude vidi isto: politiku maskiranu u pravdu i lakeje silnika u livrejama nalik na sudačke toge?

Šta se od tog prava s nosom u visini zapovjedničke guzice još može očekivati? Da najzad troglasno, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji osudi kao zločinca bivšeg generala Vladimira Trifunovića, čovjeka koji se odrekao varaždinske kasarne, tenkova, oklopnih vozila i municije u njoj, u zamjenu za živote 250 regruta i 30 oficira? (Ljudi koje sam spasio, to su deca sirotinje. Oni koji su imali vezu i šansu, svi su povučeni iz opasnih garnizona, a ja sam spasao one koji nisu imali nikoga. Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem. Vode se ratovi koji nemaju nikakvog smisla. Ubijaju se komšije, zavađa se narod, a ja to nisam želeo. Nisam hteo da pustim vojnike da budu glineni golubovi i da ostave kosti u Zagorju.)

Vladimira Trifunovića nema ni na hrvatskoj, ni na srpskoj, ni na bosanskoj, ni na engleskoj vikipediji. (http://sh.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Trifunović) Za razliku od kolege Perišića, koji je nosio bombu u aktovci, da mu, ako ga sretne, presudi za izdaju?

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić