Zatočeni migranti
3. februar 2019
Manuel Leba Alvarado sjedi na krevetu koji dijeli sa svojim 13-godišnjim sinom Jairom. Krevet je mali i zapravo je predviđen za jednu osobu. "Nema više mjesta", kaže Alvarado, "ali nije toliko loše". Krevet je u Tochanu Mexico-City-ju, u jednom hostelu za migrante iz Srednje ili Centralne Amerike. Alvarado, kao i sve veći broj drugih građana Centralne Amerike, traži azil u Meksiku, ali kao i brojni drugi nije siguran da li može ostati. "Imam porodicu u Hondurasu", kaže on, " i troje djece". "Zarađivao sam 215 pezosa (oko deset eura-op.red.). Ovdje radim kao ispomoć u građevinskoj firmi. To je dovoljno samo za preživljavanje. Ne mogu slati novac mojoj porodici", kaže on.
Prema navodima Claudie Leon Ang, iz jezuitske službe za migrante u Mexico City-ju, većina građana Srednje Amerike ne žele živjeti u Mexicu, ali oni ne mogu u SAD i ne mogu se vratiti. U osnovi gledano oni su tu zatočeni.
Prema procjenama svake godine u Meksiko ilegalnim putem stiže 400.000 do 500.000 ljudi iz Srednje Amerike, to znači ne ulaze u zemlju preko zvaničnih graničnih prelaza. Oni plaćaju 20 pezosa (oko 90 centi) za prelazak preko rijeke Suchiate koja dijeli Meksiko i Gvatemalu.
Bijeg od brutalnih bandi
Većina bježi iz zemalja sa sjevera, iz Gvatemale, Hondurasa i El Salvadora koje su se uvijek ubrajale u najnasilnije zemlje na svijetu. Najveći dio nasilja vrše dvije bande, Mara Salvatrucha i Mara 18, koje nekažnjeno ubijaju, otimaju i siluju. Osim toga one zahtijevaju "rentu", reket od preduzeća. No "rentu" često plaćaju i obični ljudi da bi smjeli živjeti u susjedstvu. Na pitanje šta bi se dogodilo ako bi neko odbio platiti "rentu" Jonathan Arnoldo Varias, migrant iz El Salvadora koji živi u Tochanu, stavlja ruku pored glave i oponaša pištolj iz kojeg se više puta puca.
Prije 2014. godine se stotine stanovnika Centralne Amerike moglo vidjeti kako na teretnim vozovima, koje su nazivaju "La Bestie", s nadom, pokušavaju doći u SAD. No u avgustu iste godine je meksički predsjednik Enrique Peña Nieto donio "Plan Frontera Sur", Program Južne granice (PFS). Peña Nieto je tvrdio da program služi tome da štiti migrante. No činjenica je da je on spriječio ljude u tome da se ukrcaju u "La Bestie", a da se pri tome broj migranata koji dolaze u Meksiko nije smanjio. Umjesto toga oni su našli alternativne rute i puteve kako bi stigli u Meksiko.
Za Alvarada i njegovog sina to je značilo da su morali pješačiti do 12 sati na dan. "Hodali smo tri ili četiri sata, a onda smo pravili pauzu", kaže Alvarado. Za svakog stanovnika Srednje Amerike putovanje kroz Meksiko je povezano za velikim rizicima. Lobističke grupe, koje rade sa migrantima, procjenjuju da ih 80 posto bude napadnuto, 60 posto žena bude silovano. Alvarado je unatoč tome imao osjećaj da mora povesti svog sina. Bande nasilno regrutiraju mladiće koji imaju tek deset godina.
"Bande će te ubiti"
Do sve rigoroznije useljeničke politike američkog predsjednika Donalda Trumpa većina migranata iz Srednje Amerike je planirala ići za SAD i mnogi su se nadali da će tamo podnijeti zahtjev za azil. Znajući da skoro nema nikakve šanse da se to dogodi, oni sada na Meksiko gledaju kao na zemlju odredišta. Godine 2015. je 3.400 ljudi podnijelo zahtjev za izdavanjem azila u Meksiku. U prvih šest mjeseci 2018. godine taj broj je iznosio 14.000. Pri tome čak nije jasno da li je Meksiko zaista opcija koja ima smisla.
"Većina ljudi iz Srednje Amerike, koji dolaze u Meksiko, nema dovoljno obrazovanja", kaže Francisco Senties, koji radi u organizaciji "Casa Refuigado" u Mexico City-ju. To znači da oni pri traženju posla imaju samo dvije mogućnosti: raditi za minimalnu plaću koja u glavnom gradu iznosi 102 pezosa (nešto manje od pet eura) ili raditi u neformalnom sektoru ukoliko dobiju posao.
"Oni čuju kako pričamo i na osnovu našeg akcenta prepoznaju da smo migranti", kaže Joel Linares Lizana. "Ponekad zbog toga ne dobijamo posao", kaže Lizana. A Edgar Galeas Morena dodaje: "Ponekad radiš i onda te ne plate ili ti plate manje".
Oscar Molina se nalazi pred sljedećim problemom: "Meni je 69 godina i teško mi je naći posao", kaže on. On posljednjih pet godina živi u hostelu u Tochanu, od kako je izgubio svoj stan jer više nije mogao plaćati stanarinu. On se brine za održavanje hostela, a zauzvrat dobija smještaj i hranu. Osim toga ima mali radni prostor gdje pravi privjeske za ključeve koje prodaje za 30 pezosa (1,40 eura). Svaki privjesak je označen sa nekoliko redaka o ljudima koji su živjeli u hostelu. Neke od njih on prodaje posjetiteljima. Povratak u El Salvador je za njega nemoguć. "Bande će vas ubiti", kaže on.
Neki migranti iz Srednje Amerike su se ipak unatoč opasnostima odlučili vratiti u svoje domovine. Varias, koji u El Salvadoru ima suprugu i troje djece, je jedan o njih. "Ja moram natrag", kaže on. "Ovdje ne mogu dovoljno zaraditi da bi pomagao mojoj porodici. To je nemoguće. Veoma je opasno u El Salvadoru, ali nema druge mogućnosti", kaže on.
San o SAD-u ostaje
No diskriminacija i loša plaća nisu jedini problem migranata. Brojni kažu da je Meksiko podjednako opasan kao i njihove domovine. U jednoj studiji Ljekara bez granica iz 2017. godine se navodi da su migranti iz Srednje Amerike "...zarobljeni i zbog sve strožijih i bezdušnijih američkih mjera na granici izloženi većem nasilju u Meksiku".
Neovisno od ove politike brojni migranti još uvijek sanjaju da će stići u SAD. Carlos Cuellar je radio deset godina kao krovopokrivač u Brookylnu prije nego je 2012. godine poslan u El Salvador. Prijetnje bandi su ga prisilile na to, ali je stalno pokušavao vratiti se u SAD.
Iako je još četiri puta deportiran on je odlučio da ponovo pokuša. "Imam majku, četiri sestre i moju kćer u El Salvadoru i ne mogu dovoljno zaraditi da bi im pomogao", kaže Cuellar i dodaje: "Kada pređem granicu bit ću uzbuđen jer sanjam da zaradim novac kako bih konačno pomogao mojoj porodici."