Zaustavljen masovni bijeg sa Kosova

Süddeutsche Zeitung iz Minhena u članku pod nazivom "Manji priliv izbjeglica sa Kosova" piše: "Činilo se da se masa ljudi, koja se sa Kosova ulijevala u Njemačku ne može kontrolisati. A onda se odjedanput rapidno smanjila. "I dok je početkom februara dnevno u Njemačku pristizalo po 1.000 Kosovara - 10. februara bilo ih je čak 1.500 - u međuvremenu je taj broj smanjen na 175 izbjeglica dnevno", izjavio je njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere (CDU) nakon susreta u Berlinu sa kosovskim kolegom po funkciji Skenderom Hysenijem.

Vlade obje zemlje su donijele niz mjera kako bi smanjile masovni bijeg sa Kosova. Njemačka je poslala policajce na granicu između Srbije i Mađarske. Prema pisanjima medija, srbijanski policajci bi samo mahnuli izbjeglicama i puštali ih da prođu. Informativna kampanja trebala je da spriječi glasine po kojima Kosovare nakon dolaska u Njemačku kao pozdrav očekuje četverocifrena suma novca. Pored toga ubrzana je procedura vraćanja izbjeglica na Kosovo. Takvi su sigurno uticali na to da se ispravi pogrešna slika o dolasku u Njemačku. Procenat onih koji su uspjeli da ostanu u Njemačkoj je 0,3 posto.

Otvaranje tržišta rada za Kosovare njemački ministar unutrašnjih poslova je odbacio. Šansu u Njemačkoj bi možda mogla imati samo kvalifikovana radna snaga, ali takvi ljudi su potrebni Kosovu. SPD je bila predložila da se dolazak Kosovara u Njemačku između ostalog orjentiše na potrebe privrede. Njemački šef diplomatije Frank Walter Steinmeier je u ponedjeljak u Berlinu, tokom posjete kosovskog ministra vanjskih poslova Hašima Tačija, obećao dodatna sredstva od milion eura za projekte reintegracije izbjeglica, vraćenih iz Njemačke ali i za projekte privatnog poduzetništva.

„Cvijet uzaludne nade“

Pod naslovom „Cvijet uzaludne nade“ švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung donosi putopis švicarskoga književnika talijanskih korijena Alberta Nessija (75) u kojem autor putujući od Zagreba do Jasenovca bilježi svoja razmišljanje o mržnji i njenim posljedicama. Jedna od scena, koja se autora dojmila, je djevojka bez noge s protezom, koja je sasvim opušteno stajala ispred zagrebačke katedrale, „nije tražila samilost, nije optuživala, nije prosila“. „Ta djevojka, o kojoj ništa ne znam – mi gotovo ništa ne znamo o posljednjoj jugoslavenskoj tragediji – izgledala mi je kao simbol istorijskih rana ovih balkanskih zemalja, koje produciraju više istorije nego što mogu konzumirati“, piše Nessi citirajući poznatu Churchillovu izreku.

Autor se dalje prisjeća svoga davnog odmora „na dalmatinskoj obali“, od čega su mu posebno u sjećanju ostali „more, ćevapčići i šljivovica“ i „Titov portret koji je visio u svakom javnom lokalu“. Nessi dalje u svom razmišljanju o mržnji tvrdi kako su „prije nekog vremena hiljade fudbalskih navijača na stadionu u Zagrebu za vrijeme jedne utakmice nacionalne reprezentacije podizale ruku na fašistički pozdrav“. Zatim citira Ivu Andrića, koji je o Bosni govorio kao „zemlji straha i mržnje“: „U dva sata u noći zvone zvona katedrale, 75 sekundi kasnije čuju se ona pravoslavne crkve, a na njih odgovara glas sa minareta džamije, na kojem je tek 11 sati, jer muslimani drukčije računaju, dok Židovi, bili Sefardi ili Aškenazi , uopće nemaju svoga računanja vremena. Izazivaju li i takve razlike mržnju?“

„Ne mislim da je mržnja specijalnost jedne jedine zemlje. I pitam se je li ta smrtonosna bolest ukorijenjena u čovjeku ili je izlječiva“, kaže autor navodeći da su o tome već raspravljali Einstein i Freud u međusobnom dopisivanju i citirajući Freudove riječi: „Mržnja iz koje nastaje rat je urođena. Nagon života i nagon smrti postoje u nama jedan pored drugoga. (…) Jedino što, po riječima Freuda, možemo činiti je jačati razum, biti svjesni agresije i poticati 'civilizaciju'.

Može li ljepota pobijediti mržnju?

Autor „s prijateljem Tvrtkom Klarićem“ putuje u Jasenovac gdje je impresioniran spomen-područjem i osobito betonskim cvijetom „srpskog arhitekta Bogdana Bogdanovića“: „Ovdje je sve poezija. Pokušaj da se mjesto smrti očisti i posveti sjećanju. Ovaj cvijet nikoga ne ugrožava, ne huška na osvetu, ne potpiruje mržnju.“

Po povratku u Zagreb autor posjećuje i nekoliko muzeja pitajući se: „Može li ljepota pobijediti mržnju? Ili je to uzaludna nada kao ona melankoličnoga Bogdanovićevoga cvijeta? Ne znam, nemam odgovora. Ali, iako ne vjerujem u moralni napredak čovječanstva i dalje ću činiti tako kao da je civilizacija moguća“, zaključuje Alberto Nessi u članku koji objavljuje Neue Zürcher Zeitung.

Slovenija uvodi homoseksualne brakove

Frankfurter Allgemeine Zeitung piše: "Kao prva postkomunistička zemlja Slovenija je progurala zakon, koji izjednačava hetero i homoseksualne brakove. Homoseksualci se smiju ženiti i usvajati djecu. Novi zakon definira brak kao vezu dvoje ljudi bez obzira na njihov spol. Prijedlog na usvajanje parlamentu, koji je to odobrio sa 51 glasom za i 28 protiv podnijela je "Ujedinjena ljevica" a podržala ga je vladajuća koalicija lijevih. Konzervativni poslanici su glasali protiv prijedloga. U junu 2011. je na jednom referendumu odbijeno potpuno izjednačavanje prava za homoseksualne bračne zajednice. Konzervativne i katoličke inicijative su opet najavile referendum, koji s obzirom na pooštrene uslove za njegovo održavanje, ima malo izgleda na uspjeh."