Zašto u Hrvatskoj biraju korumpirane političare?
22. novembar 2018
Što je političar korumpiraniji, to mu je veća šansa da ostane na vlasti, rečenica je koja je glasno odjeknula na skupu o korupciji održanom ovih dana u Zagrebu, a izrekao ju je politički ekonomist i poduzetnik dr.sc. Vuk Vuković. U kvazidemokracijama, rekao je, kao i u diktaturama, političar mora imati ključnu interesnu koaliciju oko sebe.
U razgovoru za DW, Vuković pojašnjava da je ta apsurdna situacija gdje političari odu u zatvor radi korupcije te se vrate i pobjede na izborima bila direktna motivacija svih njegovih istraživanja o korupciji. „Pitao sam se zašto hrvatski glasači ne kažnjavaju svoje lokalne čelnike unatoč jasnom signalu o korupciji. Svima nam načelno smeta korupcija, no iz nekog razloga ne kažnjavamo je svi jednako. Ono što sam otkrio kroz istraživanja je da političari najbolje uspijevaju ako oko sebe okupe tzv. malu pobjedničku koaliciju - relativno mali broj ključnih pobornika koje će uvezati u svoje klijentelističke mreže i koji će im uvijek biti izvor glasova."
Radi se, kaže, o ljudima na ključnim pozicijama u društvu. "Primjerice, u diktaturama je uvijek bitno držati kontrolu nad vojskom i represivnim aparatom. U kvazidemokracijama u koje nažalost i mi spadamo, važno je dobiti podršku ključnih igrača. To su ponekad lokalni kvazipoduzetnici, ponekad vjerski vođe ili vođe sindikata, ponekad ljudi na ključnim pozicijama u javnom sektoru ili pak organizacijama s velikim brojem članova. Ukratko, svi koji svojim autoritetom mogu dovesti političaru ili veliki broj glasova ili novac ili oboje."
Jednostavna izborna računica
Zbog niskog postotka izlaznosti na izbore u vrlo malim sredinama političarima je zapravo potreban vrlo mali broj glasača, u nekim sredinama je riječ i o svega nekoliko stotina, kako bi se održali na vlasti. Vuković za primjer uzima općinu u kojoj pravo glasa ima 2.000 ljudi. "Od tih 2.000, neka izađe 40 posto, što je i prosjek izlaznosti, to je 800 glasača. Od tih 800 lokalni političar mora dobiti bar 400 da pobijedi, odnosno svega 20 posto od svih birača koji imaju pravo glasa. Uvezati ih 400 u lokalnoj sredini doista nije preveliki problem. U Hrvatskoj je to čest slučaj i u prosjeku je dovoljno dobiti tek 27 posto glasova svih koji imaju pravo glasa da se pobijedi na lokalnim izborima."
Ima načina da se to promijeni. Jedan je, govori dalje Vuković, svakako promjena izbornog sustava, konkretno D'Hondtove metode, ali i ograničavanje broja mandata lokalnim političarima, na čemu inzistira, navodeći za primjer ograničenje od dva mandata za dužnost predsjednika Republike.
Vuković je u svojim istraživanjima došao do konkretnih podataka o tome kako korumpiranost političara izravno utječe na veće porezno (i prirezno) opterećenje građana, dakle više troškove lokalne vlasti. To je rezultat njegovog zadnjeg objavljenog istraživanja za koje je dobio nagradu Instituta za javne financije . "Što je dulje netko na vlasti u Hrvatskoj, to je korupcija veća i to su veći lokalni prirezi. Osim toga, u mjestima gdje je veća korupcija veći su i izdaci za 'graditeljske projekte' na kojima se najlakše u pravilu i uzima mito."
Leglo korupcije
Vuković objašnjava kako je leglo korupcije u javnim nabavama i upravo putem sumnjivih procesa javnih nabava mjeri korupciju. Navodi kako je riječ o natječajima na koje se javljaju firme bez zaposlenih koje idu s dumping ponudom, da bi kasnije napuhale cijenu zbog "nepredviđenih troškova" ili koje kao jedini ponuđač dobivaju milijunske poslove.
Građanima, kako dodaje, ostaju samo dugovi koji utječu na gospodarski rast, visinu kamatnih stopa ali i na to da iz zemlje bježe svi oni koji nisu koruptivno povezani
Birači ipak znaju kazniti političare, ali tek kada oni "pretjeraju", odnosno kada omjer sumnjivih javnih nabava prijeđe polovicu u ukupnim izdacima za javne nabave. Dakle, kada je otprilike polovica svih javnih nabava alocirana sumnjivim putem u nekom gradu ili općini, tada će glasači u prosjeku kazniti lokalnog političara, kaže Vuković i dodaje da do promjena u smislu smanjivanja korupcije u pravilu dolazi kada nezavisne liste preuzmu grad ili općinu, odnosno kada se potpuno promjeni vlast. Promjena je, dakle, zaključuje, moguća.
"Krade, ali nama dade"
Ipak, poražavajući je zaključak koji proizlazi iz njegovih istraživanja: glasači nagrađuju fiskalnu neodgovornost i nagrađuju populizam. "Glasači vole kad se nešto gradi, fontane, vodoskoci, parkovi, fasade – ono što se naziva izdacima za nefinancijsku imovinu. Nagrađuju kada se točno pred izbore to započinje ili se nešto otvara", kazao je Vuković na skupu koji je organizirala stranka Pametno, a za DW pojašnjava da je razlog za to takozvana fiskalna iluzija kod glasača. "Fiskalna iluzija je problem percepcije, kada ljudi ne percipiraju da javna dobra koja koriste, odnosno koja im političari daju, nisu besplatna već su financirana iz njihovih džepova preko visokih poreza ili prevelikog zaduživanja."
S druge strane, pojašnjava dalje, postoji i element cinizma gdje građani jednostavno prihvaćaju da su svi korumpirani i onda biraju one koji im, barem po vlastitoj percepciji, najviše daju. "Ja to nazivam 'krade, ali nama dade'-mentalitet. Konačno, jedan dio birača je jednostavno uvezan u klijentelističke kanale lokalnih ili državnih moćnika i jako im odgovara održavanje statusa quo. To nipošto nije većina građana, no broj je dovoljan da neke stranke i pojedinci od toga uvijek mogu imati koristi."
Promjena neće doći iz dvije najveće stranke
Vuk Vuković ističe primjer zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je primjer da se ni u velikoj sredini ne mora prikupiti značajan postotak podrške za pobjedu na izborima. Bandić svake izbore dobiva s prilično stabilnim biračkim tijelom. "Od 2001. do 2017. tu je uvijek bilo oko 140 minimalno do maksimalno 160 tisuća glasova u drugom krugu, i kada je bio u SDP-u i nakon izlaska iz SDP-a. Sigurno to nisu uvijek isti birači i sigurno se struktura mijenjala, no činjenica je da uvijek uspije vezati uz sebe dovoljan kontingent ljudi. Inače tih 150 tisuća, na više od 600 tisuća građana koji imaju pravo glasa u Zagrebu znači da Bandić dobiva izbore s nešto manje od 25 posto svih glasača koji imaju pravo glasa", kaže Vuković.
"S druge strane, smanjuje se broj ljudi koji ne glasaju za njega. Iz Zagreba imate najveći odlazak ljudi iz Hrvatske u apsolutnim brojkama. Iz Slavonije je veći relativni omjer, no iz Zagreba je otišlo najviše ljudi u apsolutnom broju. Ti ljudi sigurno nisu dio uvezane mreže i zbog toga biraju odlazak iz zemlje", navodi Vuković. On je svojim procjenama i analizama zapravo prilično pesimističan, jer drži da promjena u ovakvom političkom sustavu može doći samo slučajnim izborom bolje alternative. Promjena, ističe on, neće doći iz dvije najveće stranke, to je sigurno.
„S druge strane ono što bi moglo političkim moćnicima u Hrvatskoj zagorčati život je uloga novih tehnologija gdje će biti sve teže i teže skrivati korumpirane radnje. Osim toga, nove tehnologije poput blockchaina bi mogle dovesti do radikalnih promjena u pravosudnom sustavu, građani bi mogli početi organizirati paralelne sustave, koji u potpunosti zaobilaze politiku. Drugim riječima, političarima bi se moglo dogoditi da postanu 'uberizirani' - da ih se zamijeni novom tehnologijom." Zasad je to, zaključuje Vuković još u povojima, ali vjeruje da bi za desetak godina stvari mogle izgledati znatno drugačije.