Šamac: Tišino, možeš li nas čuti?

U Šamcu sve upućuje na Tišinu. Tako se zove i selo u kojem je agronom Čedo Borojević imao respektabilnu farmu od 440 krava muzara. U plimnom valu rijeke Save utpoljeno je 341 grlo. Radi se o kravama vanserijske vrijednosti koje su dnevno davale između 30 i 55 litara mlijeka.

„Teško je praviti procjenu o šteti. Krava koja u svom laktacijskom periodu donese 10 do 15 hiljada litara mlijeka vrijedi puno više od tržišne cijene. Ipak, ako se moram izraziti „novčano“, najmanje 3,5 miliona KM je štete na farmi i u tvornici stočne hrane“, priča Borojević pred opustošenom farmom koja je do juče stajala rame uz rame sa sličnim u zapadnoevropskim državama.

„U Šamcu se danima zadržalo vodeno ogledalo, baš na mjestima gdje je locirana privreda i poljoprivreda. Totalnu štetu je pretrpjelo 1600 poljoprivrednih gazdinstava, a u gradu više od 200 raznih privrednih subjekata. Iako smo i prije ovih dešavanja imali krhku privredu, pomoći Šamcu znači oživjeti privredu, pomoći onima koji su već radili, imaju repromaterijal, kupce i zapošljavaju lokalno stanovništvo“, apeluje šamački gradonačelnik Savo Minić.

Gradonačelnik vjeruje u opstanak grada

Šamac ima potencijal. Vole se našaliti kako su "samo sto metara udaljeni od EU", imaju luku, željeznicu i gradonačelnik smatra da su ovo dovoljni preduslovi za opstanak grada nakon velike katastrofe.

Do prije nekoliko dana voda je dosezala 2,5 metara u centru, saobraćajni znaci bili su potopljeni, a nije se vidjela ni prečka na golu mjesnog stadiona FK „Borac“. Sve kuće su poplavljene a sva šamačka prizemlja bukvalno uništena. Voda se povukla a grad izgleda sablasno.

Gomile smeća

"Iz običnog stana veličine 50 kvadratnih metara izveze se 5 traktorskih prikolica smeća. U gradiću od 5 hiljada stanovnika ovo je veliki problem“, kazuje predsjednik gradske mjesne zajednice dok na lokalni hotel, jedino mjesto koje radi, stavlja plakat „Svi za grad“ u kojem poziva stanovništvo na zajedničku akciju čišćenja.

„Teško da će se neko odazvati“, komentariše Anđelka Ivanovska vlasnica cvjećare i trgovine pogrebnom opremom pred hrpom cvijeća i mrtvačkih sanduka koje, kako ironično kaže „pokušava vratiti u život“.

„Moral je pao, nema šanse da ovo sama saniram, većinu ću baciti. Ako je moglo sa drugih mjesta da se odnese smeće, zašto se i meni ne pomogne. Ja bih iz ovih stopa napustila grad ali nemam gdje. Stan mi je ostao, imam gdje, ali nemam od čega da živim“.

U gradu je ostalo vrlo malo ljudi. Mladih pogotovo. Jedni su su u Gradačcu, drugi u Modriči, treći kod rodbine, gdje je ko mogao i otišao je, prepričavaju rijetki prolaznici na biciklima.

Voda za piće se distribuira na šest punktova. Grad izgleda kao da je pretrpio teško bombardovanje, unutra su uglavnom vojnici, policajci, vatrogasci, aktivisti iz Austrije, Njemačke, Poljske.

"Najteži period u životu"

Starica Nevenka Bunbulović bespomoćno luta centrom. Živi u ulici Kralja Aleksandra Karađorđevića na broju 5. "Imam 86 godina i ovo mi je najteži period u životu. Omladinci mi traže 80 KM da očiste stan, da samo izbace blato, zemlju i stvari. Odakle da im dam kada nemam ništa", govori plačući.

Gradonačelnik njemačkog Schwäbisch Gmünda Arnold Richard upravo je dovezao pomoć. „Ovo je užas, mnogo je gore nego što čovjek može zamisliti. U našem gradu imamo mnogo porodica koje potiču iz Šamca. Organizirali smo dva konvoja prema spisku koji nam je dao gradonačelnik i dopremili 220 tona humanitarne pomoć. Međutim, to je samo prva pomoć, ovdje se stvari moraju dugoročnije planirati i rješavati. Poduprijećemo takve projekte i idemo obići obdanište i bolnicu da vidimo u kakvom su stanju.“

Spasiti što se spasiti da

Najveći plimni val prošao je kroz centar tvorničkog pogona drvoprerađivačke firme „Nova forma“. Među razbacanim stolicama, mašinama, kaučima, majstor Bojan Cvjetković strpljivo čisti elektromotore. Vlasnik Marijan Mišić se ne predaje jer je u životu imao više ovakvih početaka.

„Ovdje je radilo 160 uposlenika a kako vidite, sve je uništeno. Naši materijali su „hidroskopni“, upijaju vodu i šteta je oko 3 miliona i 700 hiljada KM. Pogon tapaciranog namještaja i stolica smo već pustili u rad, a naredne sedmice i pogon stolova, doduše sa slabijim kapacitetom. Dobavljači pritiskaju i činimo nadljudske napore da što prije krenemo. Najveći problem je obrtni kapital, ali dobavljači, kupci, radnici, svi pokazuju razumijevanje i nadam se održavanju radnih mjesta i pokretanju pune proizvodnje", kaže Mišić.

I Čedo sa početka priče gaji sličan optimizam. „Ja sam počeo sa jednom kravom, a sada sam ih spasio stotinu, ne treba to zaboraviti. Moj prijatelj Senad Hadžidedić iz Modričkog Luga upravo me zvao i kaže: "Čedo, čim se steknu uslovi da stoku vratiš nazad, nazovi me i na poklon dobijaš pet vrhunskih krava. Pa zar može biti nešto ljepše?“