"Haški sud nije ni antisrpski ni antihrvatski"

DW: Gospodine Šomburg, kako je moguće da se u sudnici Haškog tribunala dogodi ono što se dogodilo na izricanju presude „hrvatskoj šestorci"?

Volfgang Šomburg: U prvom redu mislim da je to jedna tragedija. Moraće svakako biti istraženo i transparentno razjašnjeno kako je došlo do toga, kako je optuženik, sada i osuđenik, mogao doći do ovakve supstance, kako se ona mogla naći kod njega. To će biti predmet zasebne istrage, ali sada to nije u fokusu, u fokusu je šta ova smrt znači za Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju.

A što ona znači za njega?

Ja sam mišljenja da ona ništa ne mijenja u položaju ovoga suda. Sjetimo se da smo imali već situacije na u kojima se prijetilo samoubistvom, štrajkovalo glađu. Meni kao njemačkom sudiji nije ni u kojem slučaju nepoznato da ljudi u ovakvim situacijama posežu za najradikalnijim sredstvima i s različitim motivima se odlučuju na samoubistvo. To može biti želja da se izbjegne izrečena kazna, da se privuče pažnja, to može biti čin protesta protiv Tribunala, izraz neslaganja s načinom na koji on radi. To će još morati da bude rasvijetljeno, kao i pitanje da li je Slobodan Praljak to uradio iz ličnog poriva ili ga je neko naveo. Sve će to morati da bude razjašnjeno jer je ovo prvi ovakav slučaj u 25-godišnjoj istoriji ovoga suda.

Na veliko ogorčenje u Hrvatskoj je naišla i činjenica da je Haški sud osudio „hrvatsku šestorku" za učešće u zločinačkom poduhvatu što se iščitava kao indirektna osuda Hrvatske, dok je, s druge strane, Srbija, izrečenim presudama i obrazloženjem istih – kako se može čuti u kritikama – praktično abolirana. Kako Vi to vidite?

Kao prvo ovdje se nije odlučivalo o odgovornosti Hrvatske ili Srbije već o individualnoj odgovornosti svakog pojedinca koji je optužen ponaosob. Troje sudija na prvoj instanci i još petoro na drugoj su zajedno sa svojim saradnicima intenzivno razmatrali to pitanje i došli do zaključka do kojega su došli. I to treba prihvatiti. Nama su prebacivali da smo antisrpski sud pa da smo antihrvatski sud, a iskreno rečeno, državljanstvo, etnička i vjerska pripadnost ne smiju kod sudija igrati nikakvu ulogu i, koliko sam ja iz sopstvenog iskustva mogao primijetiti, nisu nikada igrali nikakvu ulogu.

Kakve namjere je imala međunarodna zajednica u maju 1993, kada je u Savjetu bezbjednosti odlučeno da se osnuje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY)?

Tada je više naučnika sakupilo toliko dokaznog materijala o užasnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, da Savjet bezbjednosti nije mogao da učini ništa drugo do da sazove takozvani ad hoc krivični sud. Bio je to pokušaj da se u skladu sa Poveljom UN postigne mir, i to ne vojnom intervencijom, već pravnim sredstvima. Savjet bezbjednosti je na osnovu povelje imao različite mogućnosti da postupi u situaciji u kojoj je ugrožen mir. To je bio prvi put da je u te svrhe formiran jedan ad hoc sud, dakle, samo za taj slučaj.

Znači da Haški tribunal, kako se taj sud takođe naziva, nije imao uzor?

Ne, to je bio novum. Za one koji su se dugo prije toga već bavili tom tematikom, to je došlo kao grom iz vedra neba, jedan san se odjednom ostvario. Sud je trebalo da pokaže da niko nije iznad zakona, i da svako može biti pozvan na odgovornost, nezavisno od toga kakvu je ulogu imao u politici, vojsci ili u nekoj državi. To je bio kvantni skok na putu ka većoj pravdi.

Koji su bili veliki uspjesi Haškog tribunala?

Tribunal je pokazao da se može pokrenuti postupak i protiv velikih, da nije tačno da se sitna riba kažnjava a krupna prolazi nekažnjeno. Na početku smo imali suđenja takozvanim sitnijima, kao što su čuvari u zarobljeničkim logorima. I mogli smo da ih osudimo. Poslije toga smo postupno napredovali u radu i na osnovu dokaza sakupljenim u drugim postupcima, bilo je moguće složiti kockice mozaika. Tako je bilo moguće osuditi i Mladića i Karadžića. To je nevjerovatan uspjeh ovog Tribunala. Ubjeđen sam da će se kasnije ljudi čuditi kako je sud, koji je nastao tako reći ni iz čega, uspio tako nešto.

A šta biste označili kao najveću grešku ili neuspjeh Tribunala?

Sigurno ima mnogo stvari koje su mogle da budu bolje urađene, ali ovo je bio prvi put, i niko nije bio istinski pripremljen. Okupili su se advokati i sudije iz čitavog svijeta sa različitim poslovnim i pravnim iskustvima, i nisu baš svi bili bez daljnjeg kvalifikovani za taj posao. A postavlja se i pitanje da li je bilo ispravno da se primjenjuje angloameričko pravo. To je jednom dovelo do određenih teškoća prilikom suđenja, a i u regionu je bilo teškoća da se razumiju određeni sudski postupci. Ali, to su manje-više sitnice u poređenju sa sveukupnim rezultatom. Jer, ovdje su zaista prvi put postojećim pravnim sredstvima mogla da se kažnjavaju i krivična djela počinjena za vrijeme rata. To je bio taj poseban kvantni skok.

Posebno se u Hrvatskoj i Srbiji na presude suda gleda kao na nešto što šteti sopstvenoj naciji.

To je, s jedne strane, u ljudskoj prirodi: teško je prihvatiti da su pojedinci iz sopstvene zemlje počinili najteža krivična djela. Odmah se misli na kolektiv. Presuda koja ide na ruku sopstvenoj strani se smatra dobrom, a suprotna lošom; pri tome se uvijek radilo samo o individualnoj krivici pojedinih osoba. To poznajem i iz normalnog krivičnog prava: onaj ko izgubi proces, nezadovoljan je sudom. To znam iz reakcija mnogih udruženja žrtava. To je najvažnije. Žrtve su prvi put imale priliko da se u sudnici suoče sa počiniocima. Ponekad nije bilo lako gledati kako žrtve nastoje da pogledaju u lice optuženih, i kako optuženi skreću pogled jer ne mogu da izdrže tu situaciju u sudnici. Niko od optuženih nije vjerovao da će zbog svojih djela jednom da se nađe pred redovnim sudom i da će morati da mu položi račune.

Kakvu ulogu je Haški tribunal imao u međunarodnom pravu?

Godinu dana nakon Tribunala za Jugoslaviju, osnovan je i ad hoc sud za Ruandu kao sestrinski sud. Njegov statut u potpunosti odgovara statutu Tribunala za Jugoslaviju. Utoliko ovaj ima ulogu uzora. Ali, i njihova žalbena veća su objedinjena. Tako je postignuto da se u velikoj mjeri odlučuje na istim osnovama. Tako su i sudije morale da pokušaju da nađu zajedničku liniju, i to im je često uspijevalo. ICTY je bio relevantan i za rad drugih međunarodnih sudova, na primjer, za stalni Međunarodni sud pravde. Ne preuzima se sve naslijepo, ali ponešto se uzima u obzir. Haški tribunal je svakako ostavio jasan trag. U to spadaju i brojni dokumenti koji su sada tamo. Mnogi istoričari porede svoja istraživanja sa onim što je utvrđeno presudama. I zahvalni su za materijal do kojeg inače ne bi stigli na drugi način. Ubijeđen sam da će jednog dana i slika istorije biti potpomognuta utvrđivanjem tih presuda.

Neke presude su, međutim, revidirane. Tako je hrvatski general Ante Gotovina u prvoj instanci osuđen na 24 godine zatvora, da bi poslije revizije postupka bio pušten na slobodu. Ili srpski general Momčilo Perišić, koji je najprije dobio 27 godina a potom isto tako oslobođen. Kako je došlo do toga?

Za mene kao pravnika, obrazloženja žalbenih veća tim slučajevima, koji se i vremenski podudaraju, nije razumljivo. Postavlja se pitanje: zašto se to desilo? Na to ne mogu da dam odgovor, a sa pravnog gledišta ne razumijem te odluke.

Presudom u revidiranom postupku u slučaju šestorih bosanskih Hrvata, Haški tribunal je faktički završio svoj rad poslije gotovo 25 godina. Da li je Tribunal obavio svoj posao?

Iz moje perspektive – u svakom slučaju: 161 optuženi i 151 suđenje (bilo je slučajeva da su optuženi umrli ili su njihovi procesi predati drugim sudovima). Svi slučajevi su obrađeni. Istovremeno je presudama ustoličeno dosta primjera koji su od značaja za dalje razvijanje pravnih sistema. A za bivšu Jugoslaviju je najvažnije da je utvrđeno mnogo činjenica koje razborit čovjek više ne može da opovrgne.

S druge strane, rad još nije završen. Nije jasno zašto nije odlučeno da se postojeći sudovi smanjuju u mjeri u kojoj je smanjen i broj slučajeva koje obrađuju, da bi poslije toga zaista okončali rad. Umjesto toga, uveden je međunarodni rezidualni mehanizam, kojim bi preostali slučajevi sudova za Jugoslaviju i Ruandu trebalo da budu privedeni kraju. Ne vidim prednosti tog rješenja, naprotiv. Ako za vrijeme trke mijenjate konje, to je uvijek loše. Sada moraju biti izabrane nove sudije, za njihov ulazak u čitav posao će biti takođe izgubljeno dosta vremena. Imam utisak da su to bile političke odluke da se tribunali zatvore – kako ja to vidim – prerano.

*Volfgang Šomburg (69) je bio sudija u Karlsrueu a od 2001. do 2008. i prvi njemački sudija u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Do 2008. je bio i sudija Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu u Aruši.