Granični kamen broj 59

On čeka na nastavak puta u novom tranzitnom centru u Makedoniji pred pograničnom Gevgelijom. Cilj tog mladića, kao i mnogih drugih od ukupno 7.000 izbjeglica koliko ih je danas ovdje, jest – Njemačka. Prije odlaska u izbjeglištvo, Rezaee je radio kao prevoditelj Bundeswehra u afganistanskoj provinciji Kunduz – sve dok se njemački vojnici nisu odande povukli. „Onda su stigli talibani koji su mojoj obitelji i meni napravili pakao od života“, opisuje Bargalai Rezaee situaciju koja ga je natjerala u bijeg.

Ali do novog početka u Njemačkoj pred njim je još uvijek dalek put. Nakon dva mjeseca puna straha, kaosa i neizvjesnosti, u Makedoniji se sve odvija iznenađujuće glatko, priča Rezaee. Tamo je najprije registriran, zatim je dobio hranu i čak topao tuš. Granična policija sada će ga s jednom manjom skupinom prebaciti u tranzitni centar. Na kraju jedne neasfaltirane ulice nalazi se na stotine taksi-vozila, oko četrdeset autobusa i pet izvanrednih vlakova koji bi ih trebali prebaciti do granice sa Srbijom.

Granična policija: „Ne ostaju ovdje ni tri sata“

Đoko Lazarev iz makedonske granične policije odgovoran je za organizaciju u tranzitnom centru. Od prije nekoliko tjedana ovdje je mnogo učinjeno po pitanju reda i discipline. Između ostalog i zato što su ljetos iz Gevgelije u svijet odlazile sasvim drugačije slike: granični policajci koji tuku izbjeglice iz Sirije, Iraka ili Afganistana. Uz to, toplinski val koji je situaciju činio nesnosnom. Nerijetko je istovremeno dolazilo na desetke tisuća izbjeglica, a da ih u Makedoniji nije čekao ni minimum osnovnih stvari za zbrinjavanje.

U rujnu je, nedaleko od zelene granice, u poljima podignut mali šatorski grad. Takozvani „privremeni tranzitni centar“, u kojem je 1.500 izbjeglica bilo registrirano, zbrinuto i odakle su nastavljali svoj put. Takva stroga procedura za mnoge izbjeglice je prije mrcvarenje nego nužna mjera, kaže policajac Lazarev. „Oni bi najradije htjeli da s tisuću drugih ljudi istovremeno dođu u tranzitni centar i da već nakon pet minuta uđu u vlak u smjeru Zapada.“

Tek je jedna zakonska izmjena omogućila da ulazak izbjeglica u Makedoniju uopće bude legalan. Oni danas dobivaju dozvolu da u roku od 72 sata organizirano i kontrolirano prođu kroz zemlju ili da u Makedoniji zatraže azil – što inače do sada nije uradila ni jedna jedina osoba. „U prosjeku izbjeglice kod nas provedu oko tri sata“, kaže Lazarev, vidno ponosan na trenutnu znatno bolju situaciju.

Alexandra Krause iz UNHCR-a smatra da Lazarev ima pravo. Ta Njemica je viša stručna suradnica organizacije za izbjeglice Ujedinjenih naroda i angažirana je u pograničnom području između Makedonije i Grčke. Mnogo toga se u odnosu prema izbjeglicama u međuvremenu promijenilo nabolje. „To primjećujem i kod policajaca, po načinu kako se ophode prema izbjeglicama. Čak su naučili i nekoliko riječi na arapskom, kako bi sebi posao učinili ljepšim“, hvali ih Krause.

Problemi postoje prije svega u direktnom kontaktu s afganistanskim izbjeglicama, jer od deset prevoditelja u tranzitnom centru, samo jedan je u stanju s njima se sporazumjeti. „Mnogi ovdje kažu da je nastup Afganistanaca mnogo agresivniji od drugih skupina izbjeglica. Moj dojam je da je to jednostavno izraz frustracije, jer ne znaju točno gdje se nalaze i zašto opet moraju čekati.“

Kod graničnog kamena 59 neprestano se čeka

Novopridošlim izbjeglicama potrebno je puno strpljenja, prije svega kod graničnog kamena broj 59. On je udaljen oko 600 metara od tranzitnog centra i obilježava zelenu granicu između Grčke i Makedonije. Oko pedeset graničnih policajaca tu pred prugom formira živi zid. Između njih i izbjeglica koji na grčkoj strani sjede na zemlji je žičana ograda. Jedan pomagač UN-a s plavim prslukom moli izbjeglice za još strpljenja, dok sljedeća skupina od pedeset ljudi ne bude puštena u tranzitni centar. Jedan mladić u jakni duginih boja i s prijateljskim pogledom upada mu u riječ. Sa svojim „okej, okej, okej“ budi nadu i na trenutak dobro raspoloženje.

Danas se tu okupilo oko dvije tisuće ljudi, kaže UN-ov pomagač i dodaje da je često proteklih dana bilo i preko 8.000 ljudi. Policajac Đoko Lazarev očekuje da će tijekom noći stići još izbjeglica, u zavisnosti od odluke grčke granične policije. „To zavisi od policajca do policajca. Ali službenog kontakta ili nekakve prave koordinacije – nema.“ Kada bi EU osigurao svoje granice, u Makedoniji ne bi bilo takvog priljeva izbjeglica, uvjeren je Lazarev. „A granica EU-a koja bi se morala kontrolirati nije ovdje, već se nalazi između Turske i Grčke.“

Sve manje Sirijaca, sve više Afganistanaca

Priljev izbjeglica još uvijek je neprekidan. Proteklih tjedana vidno se promijenilo samo to iz koje zemlje dolaze, objašnjava Alexandra Krause iz UNHCR-a. Prema podacima kojima ona raspolaže, početkom lipnja je 80 posto svih izbjeglica u Gevgeliji bilo iz Sirije – iz Afganistana ih je bilo samo oko sedam posto. To se sada potpuno promijenilo. „Među izbjeglicama je najviše afganistanskih obitelji“, ističe Krause. To je dovelo do tenzija između pojedinih izbjegličkih skupina.

Dvadesetpetogodišnji Faisel je sa svojim roditeljima pobjegao iz grada Daraae na jugozapadu Sirije. Srdit je na sve koji su rat u Siriji zloupotrijebili za odlazak u izbjeglištvo iz ekonomskih razloga i uvjeren da je oko njega najviše izbjeglica iz Irana, Afganistana, Alžira ili Maroka. „Svatko ima pravo otići ukoliko je u njegovoj zemlji rat“, kaže Faisel. „Ali gdje je, molim Vas, u Alžiru ili Maroku rat?“