Što ima u čizmicama?
6. prosinca 2011
Postoji mnogo legendi o Svetom Nikoli, izvorno biskupu Mire u Maloj Aziji s početka četvrtog stoljeća. Navodno je još za života činio čuda i kradomice stavljao novac u cipele onima kojima je to bilo potrebno. Pripovijeda se i o mnogo drugih njegovih čuda. Tako je navodno spasio troje djece koju je ubio jedan mesar, želeći ih prodati kao meso (na taj se prizor i danas tradicionalnim igrokazima podsjeća u francuskom Elzasu), njegova je zasluga i da je svoj imutak poklonio sirotim djevojkama kako bi imale miraz (zato je i zaštitnik zaručnika), a njegov spas pomoraca od sigurne smrti mu i danas daje osobito mjesto kod svih mornara, prije svega Mediterana, ali i šire.
Gdje je danas Sveti Nikola?
I o mjestu njegovog posljednjeg počinka postoji mnogo priča i legendi: mnoga mjesta tvrde kako posjeduju barem dio ovog sveca-dobročinitelja, ali najglasniji je talijanski Bari koji tvrdi da posjeduje najviše "dijelova" Svetog Nikole. Doista, koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, tijekom obnove kapele su fotografirani posmrtni ostaci osobe za koju se vjeruje da je Sveti Nikola, ali forenzični nalazi su jedino mogli sa sigurnošću utvrditi da je taj pokojnik bio veoma niskog rasta - i da mu je nos bio slomljen. Da li je to doista bio Sveti Nikola - moderna tehnika nije u stanju odgovoriti.
Doduše, čak je i vlada Turske 2009. zatražila od Italije povratak tih posmrtnih ostataka nazad u Miru, makar su po drugim legendama kosti Svetog Nikole iz Barija već odavno odnesene. Po jednoj priči u Veneciju, po drugoj čak u Irsku gdje ih je navodno odnio rođak Svetog Nikole Nicholas de Frainet - mada nikome nije jasno zašto bi on to učinio.
Sveci čudnih fiziologija
Ali u dobu ranog Srednjeg vijeka je ionako cvjetala trgovina relikvijama. Obzirom da je seciranje mrtvaca bio smrtni grijeh i da je poznavanje ljudske anatomije bilo veoma ograničeno, dugo je potrajalo dok se iz relikvija nisu odstranile i kosti raznih životinja. Ali i bez konjskih i kravljih kostiju, može se steći dojam kako su poznatiji sveci imali više udova i od stonoge.
Jer što su sveci bili poznatiji, to ih se i više tražilo - i nekim čudom su se nove kosti stalno pronalazile. Manje poznati sveci su jedva pronalazili utočište i u seoskim crkvama, ali za ostatke poznatih su se vodili čak i ratovi (na primjer za ostatke sveta Tri kralja koje je Barbarosa, nakon poraza, donio u Köln iz Milana). A Sveti Nikola je već tada bio prava - superzvijezda!
Ne smije biti popularniji od - Isusa!
Ta njegova slava mu je već odavno pravila i ozbiljnih problema. Na primjer, još je Martin Luther isprva dijelio poklone djeci na dan Svetog Nikole, ali je ubrzo počeo isticati kako taj običaj "oduzima pravi značaj Božića, što je rođenje Isusa". Upravo se on zauzeo da, umjesto Sveti Nikola, djeci poklone donosi "Christkindl" (Božje djetešce) i da se pokloni ne dijele 6., nego 22. prosinca. Već onda su se čuli glasovi protivljenja: tako se već 1616. pastor Lueder iz crkve svetog Sebaldusa u Nürnbergu požalio kako "nikoga nije bilo na misi na Badnjak" i kako je čak morao otkazati mise "jer su se svi bavili kupovanjem poklona za Božić".
I tako je u mnogim obiteljima, osobito u središnjoj i južnoj Europi, postignut svojevrsni kompromis: poklona će biti za Božić, ali i nešto manje za Svetog Nikolu - ako se čizmice lijepo očiste i stave u prozor da ih Sveti Nikola vidi i ostavi malo slatkiša.
Autor: A. Šubić (agencije)
Odg. ured: A. Jung-Grimm