Što za euro znači presuda njemačkog Ustavnog suda?

Njemački Ustavni sud u Karslruheu je u srijedu (7.9.) izrekao dugo očekivanu presudu: rekao je «da» spašavanju eura i da je to u skladu s njemačkim ustavom, ali da se mora poštivati uloga njemačkog parlamenta. Dok je sud naglasio, kako se i očekivalo, suverenost Bundestaga u odlučivanju i donošenju proračuna, suci su priznali široki ekonomski i politički manevarski prostor u korist njemačke vlade.

Reakcije Europske komisije, predsjednika EU-a i šefa eurozone

Europska komisija je pozdravila odluku njemačkog ustavnog suda kojom je načelno potvrđeno da financijska pomoć zemljama eurozone nije u suprotnosti s njemačkim ustavom. „Europska komisija sa zadovoljstvom je primila na znanje presudu njemačkog ustavnog suda o zakonitosti financijske pomoći Grčkoj, kojom se potvrđuje da su dosadašnje mjere sukladne njemačkom ustavu“, izjavila je pred novinarima glasnogovornica Europske komisije Pia Ahrenkilde.

I predsjednik Europske unije Herman Van Rompuy pozdravio je presudu njemačkog Ustavnog suda. Prema njegovim riječima presuda potrđuje da su sheme za potporu unutar eurozone koje se poduzimaju za zemlje koje su suočene s poteškočama, ispravne. „Presuda daje poticaj za provođenje odluka koje su usvojili šefovi država i vlada zemalja članica eurozone od 21. srpnja a koje imaju za cilj jačanje stabilnosti eura u cijelosti“, zaključuje predsjednik Eueropskog vijeća Herman Van Rompuy. I šef eurozone Jean-Claude Juncker ocijenio je da presuda „otvara put za za trajno rješenje grčke dužničke krize“.

Primjena presude u legalne pojmove zahtjeva manje prilagodbe, uzduž već onoga što je predložila njemačka savezna vlada. Sve u svemu presuda jasno označava pozitivan korak na putu jačanja ekonomskog uporavljanja unutar Europske unije. Ono bi moglo čak pridonijeti i svekolikom popuštanju napetosti na tržištima.

Presuda ne znači da je eurozona izašla iz problema

 

No to ne znači da je eurozona izašla iz poteškoća. Postoji još mnogo elemenata zbog kojih će se eurozona suočavati s još više teškoča u idućih nekoliko mjeseci. Tu su između ostalih i finski zahtjevi za potencijalno odugovlačenje ili čak slovački «ne» kojeg je parlament u Bratislavi izglasao za srpanjski paket. Čuju se i primjedbe da stranke koalicije na vlasti u Njemačkoj, koje zbog vijesti da Grčka i Italija ne primjenjuju ono što su obećale u mjerama štednje, strahuju od potencijalne opasnosti od dvostruke globalne recesije.

Međutim, presuda iz Karlrsuhea dopušta da Europska unija ode korak dalje. Presuda će omogućiti da se programi spašavanja nastave kao i namjere o osnivanju ekonomske vlade. No ipak, posljedice presude za trajni mehanizam spašavanja eura treba još uvijek pomno preispitati, budući su suci naglasili vremenski ograničenu prirodu trenutnih aranžmana.

Ali, najvažniji razvoj u posljednih nekoliko tjedana i mjeseci je shvaćanje da to možda neće biti dovoljno: naime, ili će se eurozona razviti u ekonomsku i monetrarnu uniju koja će u potpunosti funkcionirati ili će jedna kriza slijediti drugu, sve dok zajednička valuta ne postane neodrživa.

Na drugoj stranici: Europa tek na početku dugog i teškog procesa

Europa tek na početku dugog i teškog procesa

Europa se nalazi na samom početku dugog i teškog procesa. Nedvojbeno, potrebne su jasne akcije u najskorijoj budućnosti kako bi se umirilo tržišta. Istodobno Europa mora uvesti više trajnih i temeljnih ekonomskih reformi upravljanja. Razmatranje, prihvaćanje, ratificiranje i primjena novog ugovora obeshrabrujuća je i dugotrajna zadaća. Ne tako davno, slijedom strašnih iskustava s ustavnim sporazumu i Lisabonskim ugovorom, europski čelnici željeli su izbjeći još jednu dugu raspravu oko reformi. Strah da bi se još jednom mogla otvoriti Pandorina kutija, teško pitanje redefiniranja nove institucionalne ravnoteže, zatim pitanje kako uskladiti euro i zemlje koje ne pripadaju eurozoni, potreba za stvaranjem i održanjem političke i javne potpore, kao i strah da bi neki novi ugovor mogao na kraju «pasti» u ovoj ili onoj članici Europske unije – sve su to teška pitanja.

Ekonomski promatrano, usklađivanje sve više integrirane europske i monetarne unije sa zajedničkim tržištem postat će sve zahtjevnije. Bez sumnje, potrebno je više harmonizacije na područjima kao što su fiskalna politika, tržište rada i socijalna politika, ali i kontrola financijskih tržišta utjecat će na funkcioniranje jedinstvenog tržišta. Za neke zemlje kao što je Velika Britanija, daljnja integracija vodit će prema razmatranju treba li uopće ostati u Europskoj uniji. Za one zemlje koje namjeravaju ući u eurozonu, odnosno žele preuzeti zajedničku valutu, a to su zapravo sve nove članice Unije, daljnje produbljenje eurozone bez njjihova sudjelovanja čini se da je neizvedivo. Čak i unutar eurozone više usklađenosti oko korporativnih poreza pokreće već sada brojna pitanja u zemljama kao što su na primjer Irska.

Stoga je u potpunosti nejasno može li pojačana ekonomska koordinacija nastaviti tradicionalnu «metodu zajednice» ili će (voljne) članice nastaviti ovaj proces na međuvladinoj razini. Dok bi možda bilo lakše primjeniti ovo drugo u praksi, intenziviranje međuvladine suradnje donosi rizik potkopavanja institucija Europske unije i demokratske potvrde.

Mnoga pitanja

Ključno pitanje je kako dobiti na koncu europsku monetarnu uniju koja će funkcionirati i koji su ključni elementi ekonomske unije? Što treba poduzeti kako bi se rješilo ptanje razlika u gospodarskom rastu među članicama eurozone? Hoće li europska monetarna unija trebati neku vrstu euro obveznica? Koje odluke treba donositi zajedno ako se mogu donositi na nacionalnoj razini? Treba li eurozoni ekonomska vlada s europskim ministrom financija – ako da, koje su njegove/njezine ovlasti? Kako eurozona može postati «optimalni monetarni prostor» čije su karakteristike veći stupanj kapitala i veća mobilnost radne snage? Moraju li članice europske monetarne unije koja funkcionira slijediti isti ekonomski i socijalni model ? Ili postoji li moža potreba za razvojem i provedbu «novog modela» u svjetlu iskustava kako globalne krize tako i europske dužničke krize?

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. ur.: Snježana Kobešćak