Život i smrt stranih radnika u Kataru

Hrvatski građevinci u Kataru nerado govore za medije o svom iskustvu iz te zemlje u Perzijskom zaljevu. Točnije, ne žele govoriti javno pod svojim imenima, niti pristaju da im spominjemo konkretna poduzeća za koja rade. Njihov rezon je više nego razumljiv: Katar je posljednjih mjeseci na udaru svjetske javnosti koja mu zamjera na brutalnoj eksploataciji radnika iz država Srednjeg i Dalekog istoka. Hrvatskim državljanima tamo je relativno dobro, ali znaju da bi mogli svoj status ugroziti otvorenom kritikom opće situacije.

Dobro im je, dakle, mada ne i ugodno, uslijed spomenutih okolnosti. Stoga će nakon dogovora o izjavi za Deutsche Welle već pomalo zvučati kao da im je drago što ipak mogu posvjedočiti o tome... Naš prvi sugovornik, a nazvat ćemo ga Drago, objasnio nam je da puno toga ovisi o tome u kakvom je odnosu s Katarom zemlja iz koje radnik i kompanija dolaze. Europa tu prolazi generalno dobro, mada se lako vidi da npr. Francuzi prolaze bolje. Na drugoj strani, pak, državljani su Indije, Pakistana, Nepala, Šri Lanke, Filipina itd.

FIFA pere ruke

Problem grube diskriminacije stranih radnika u Kataru dospio je u žižu planetarne pažnje otkako je ta zaljevska ustavna monarhija dobila domaćinstvo za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. godine. Krenula je obimna graditeljska akcija za sportsku infrastrukturu, i ubrzo se medijima raširila činjenica da mnogi radnici trpe neljudske uvjete. To su su potvrdile i neke međunarodne kontrole. Svjetska nogometna organizacija FIFA oglušila se na upozorenja vezana uz to, zbog čega su i na njenu adresu upućene žestoke kritike.

Radnici iz azijskih država masovno su zastupljeni na katarskim gradilištima. Ta zemlja, među najbogatijima na svijetu – s ogromnim zalihama petroenergenata - unajmljuje jeftinu uvoznu radnu snagu za većinu poslova, osim upravnih. „Katarci su ustvari vladajuća manjina, povlaštena i zakonima i praksom, do nevjerojatnih razmjera“, objašnjava Drago, „i bolje je ne sukobiti se s njima ni u, recimo, prometu. Nema šanse da dobijete spor, ni kad su očito krivi za oštećenje vozila“. Većina stranaca njima su obična potrošna roba.

Izrabljivanje i diskriminacija

Naš sugovornik uspoređuje životne uvjete navedenih azijskih radnika u Kataru, s uvjetima u kojima žive Romi, koji se često navode kao primjer loše pozicije u Hrvatskoj: „E, pa, naši Romi za njih su - kraljevi... Zamislite onda kako to izgleda“. Pretrpani boravišni objekti, očajni higijenski uvjeti, nedostatak popratnih sadržaja, to vidi svatko tko zađe u, primjerice, industrijsku zonu Dohe. Plus ono o čemu bruji čitav svijet, zapanjujuće malena mjesečna primanja, 200 do 300 dolara, ropski rad i ostali vidovi izrabljivanja i diskriminacije.

Poznato je tako da Nepalce ili Pakistance zaustavljaju na ulazima šoping-centara i zabavnih klubova, jednostavno ih prepoznaju po rasnim karakteristikama, i bez objašnjenja upozoravaju da se maknu dalje. Natrag u naselja i na gradilišta po kojima skapavaju od napora i vrućine. Mnogo njih pritom je ilegalno u Kataru, pa su još više i teže obespravljeni. „U prvo vrijeme bio sam u šoku, gledajući sve to. Kasnije shvatiš da tu ne možeš ništa“, kaže Drago.

Drugi naš potencijalni sugovornik, koji se netom vratio iz Katara i kojeg smo dobili na telefon, ipak nije pristao na razgovor: „U igri su ogromni interesi i moćne stranke, čak i kod nas, a tamo su prava za mnoge strance grozna“. I on se pozvao na to da nije u poziciji ikome pomoći, koliko god mu bilo žao podređenih radnika. Pokušali smo ga uvjeriti da u tom slučaju može barem opisati što je vidio u Kataru, ali nije pomoglo. „Ne želim, strah me je“, glasio je odgovor.

Mali od bauštele

S trećim smo kontaktom imali bolji ishod. Kad smo spomenuli da nas, nažalost, zanima ono ružno čemu je svjedočio, prvo nam je odvratio da sve to s diskriminiranim radnicima nije bilo samo ružno, nego i lijepo. „Koooperant nas je jednom pozvao na pakistansku svadbu“, počeo je građevinac kojeg smo nazvali Jure. „Meni je to bilo predivno iskustvo. Mnogi od njih tamo žive s obiteljima, a prava su im na dnu. No mi se po gradilištima sprijateljujemo međusobno, ljudski... I jako je teško onda vidjeti koliko zarađuju i kako jadno žive“.

Radnici iz daljih azijskih zemalja na gradilištima mahom služe kao pomoćna radna snaga. Sudeći prema izražavanju ovog našeg sugovornika, hrvatski ih radnici među sobom zovu „mali“. Nešto kao „mali od palube“ ili „mali od kužine“ u pomorskom žargonu, dakle. Ali, u onome što smo čuli zaista se nije dalo osjetiti podcjenjivanje, naprotiv, nego smo čuli iskaz nepatvorenog suosjećanja s bližnjim. Jure s težinom govori i o tome kako mu je nelagodno bilo pri pomisli da bi njegovi pakistanski kolege mogli saznati koliko zarađuju Hrvati.

Sponzorsko nasilje

„U našim spavaonicama, među sobom, to smo nazivali robovlasništvom. Gradili smo neko odmaralište u Dohi, radili zajedno. Nije ih lako gledati“, svjedoči on, dodajući kako nesretnici moraju drhtati i pred tzv. sponzorom. Riječ je o posebno autoriziranom katarskom državljaninu čiji potpis svaki strani radnik mora imati, i bez čijeg se pristanka ne može ući u zemlju, ni izaći iz nje. Najobespravljeniji radnici u principu se libe žaliti na uvjete rada jer je česta praksa sponzora da im nakon toga - poderu putovnicu.

Jure navodi da nisu zakidani u hrani i fizički zlostavljani. Ali, na kraju razgovora, pozornost nam se zakačila za jedan detalj. U blizini njegova naselja, kako je rekao, nedavno su u kratkom roku umrla dva mlada Nepalca, nešto prije negoli je on napustio Katar. Navodno su podlegli srčanim tegobama, a zacijelo uslijed ekstremnih vrućina... I to nas je zatim podsjetilo na jednu vijest iz europskih medija: ovog ljeta u Kataru - samo iz Nepala - umrla su 44 radnika, uglavnom zbog srca. Među njima, očito, bila su i dvojica Jurinih kolega.