Kako učimo pomagati jedni drugima

Kada sam nakon skoro tri tjedna pisanja dnevnika o mom bonskom životu u doba korone prestala jer sam zaključila da je korona zarobila svaki kutak moje duše i mog mozga i da moram izaći iz tog "ropstva", obećala sam vam da ću podijeliti s vama svoje dojmove iz ovog mog njemačkog života u posebnim okolnostima kada ponovno osjetim potrebu za time. Tu potrebu je sada probudila priča o gospođi Schnier.

Gospođa Schnier je dama iz mog susjedstva koja je prebacila 80-etu i za koju ni ja niti moja obitelj do prije dva dana nismo ni znali da postoji, a kamoli je osobno poznavali. Prije dva dana smo, međutim, dobili e-mail od jedne jednako nam nepoznate gospođe koja se pozvala na ponudu moje obitelji. Mi smo, naime, prije nekoliko tjedana u našem župnom uredu ponudili našu pomoć tamo gdje je u ona u ovoj krizi prouzročenoj koronavirusom potrebna - naveli smo da možemo za nekoga otići u kupovinu, prošetati mu psa, obaviti za njega nešto što ne može jer ga je korona doslovno - a ne samo figurativno kao mene - zarobila.

U "šoping" za gospođu Schnier

Tjednima nam se nitko nije javljao, dok nam u Inbox nije stigla već spomenuta poruka. Napisala ju je gospođa koja koordinira aktivnosti inicijative "Mreža Dobri susjedi". Obavijestila nas je da bi jedna "starija dama", gospođa Schnier, koja živi sama, bila vrlo zahvalna kada bismo jednog od idućih dana obavili malo veći "šoping" za nju. U poruci je stajao broj telefona i molba da joj se javimo u popodnevnim satima istoga dana jer će ona očekivati naš poziv.

Postupili smo prema uputama i nije trebalo dugo čekati da se s druge strane linije oglasi gospođa Schnier. Njezinom oduševljenju nije bilo kraja. "Tako sam Vam zahvalna da ste se javili! Tako je lijepo od Vas da ćete za mene obaviti kupovinu!", cvrkutala je gospođa Schnier, a nas je od tolike zahvalnosti skoro pa spopala nelagoda. Odlazak u kupovinu za nepoznatu susjedu doista nije nikakav ni veliki niti hrabar čin. Gospođa Schnier nam je rekla da živi sama i da je do sada odlazila sa svojim malim ruksakom i poduprta planinarskim štapovima u trgovinu. Ali nije baš "stabilna na nogama", kaže, pa ne može baš nositi teže stvari, a čini joj se da bi doista trebala prorijediti odlazak u kupovinu pa bi joj trebalo malo zaliha tipa - nekoliko kilograma krumpira, dva-tri tetrapaka mlijeka, kilogram jabuka, i slično...

Ništa bez čokolade!

Pitali smo je bismo li trebali doći automobilom ili je količina tolika da bismo je udvoje mogli transportirati biciklom. "Ne, ne automobilom, bicikl je simpatičniji", odgovorila nam je naša nova poznanica dodavši kako je posebno veseli što je naša 15-godišnja kćer Lena izrazila spremnost da joj pomogne. Dogovorili smo se da ćemo doći do nje, da će nam ona kroz prozor - jer živi u prizemlju - dati kovertu s listom namirnica koje joj trebaju i 50 eura, a da ćemo joj mi tim istim putem vratiti kusur i robu koju smo za nju kupili. "Ali pod jednim uvjetom", rekla je odlučno: "Da si Lena izabere neku čokoladu ili neki drugi slatkiš kao nagradu!"

Sat vremena kasnije je primopredaja bila obavljena. Saznali smo da je gospođa Schnier porijeklom iz Berlina, nije nam rekla ima li djece ili ne - a mi smo mislili da je indiskretno da je to pitamo - da inače svira violinu u hobi-orkestru i da je usamljena... Rekla je da bi nas rado pozvala da uđemo i popijemo kavu s njom, ali da to zbog korone ne bi bilo pametno. Napisali smo joj naš broj telefona na koverti s kusurom i rekli da se može javiti kadgod joj nešto treba ili poželi s nekim popričati.

Sveta privatnost i nova solidarnost

Ljudi poput gospođe Schnier sigurno ima puno. Svetinja privatnosti u vlastita četiri zida i picco bello vrtu, baš kao i izostanak spontanog druženja su u Njemačkoj meni, koja dolazim iz jednog malog dalmatinskog mjesta i to još s otoka, uvijek bila svojevrsni kulturni šok. U međuvremenu je, moram priznati, ta njemačka navika planiranog druženja i mene promijenila pa mi uvijek treba malo vremena da se, kada dođem na Korčulu, naviknem da mi ljudi u svako doba dana i noći - i s mora i s kopna - mogu "banuti" na vrata. 

Sada je, međutim, ova kriza izazvana koronom, čitam, gledam i slušam već tjednima - kako kontradiktorno! - prisilila Nijemce stjerane u vlastita četiri zida da provire iz svojih uređenih vrtova i svoje privatne sfere; da se povežu, da ponude svoju pomoć susjedima - i da se usude zatražiti je. Posljednjih tjedana su pokrenute brojne crkvene i privatne inicijative i akcije: njemački auto-moto klub ADAC ima stranicu na kojoj su izlistani Facebook grupe i linkovi preko kojih ljudi mogu prema svom poštanskom broju ponuditi i zatražiti pomoć: nebenan.de, WirgegenC orona, Quarantäne-Engel samo su neki.

"Baš bi me veselilo kad bi se gospođa Schnier ponovno javila", kaže mi moja 15-godišnja kćer. I mene bi to veselilo. Zbog gospođe Schnier kojoj bismo mogli malo pomoći da izađe na kraj sa situacijom u koju je dovela korona, ali i zbog moje kćeri koja se na ovaj način i zahvaljujući ovoj krizi sreće s ljudima, sudbinama i problemima s kojima se inače ne bi srela. A ta iskustva bi je, uvjerena sam, mogla dugoročno učiniti boljim članom ove zajednice u kojoj prečesto živimo jedni pored drugih, a ne jedni s drugima.