Život s koronom u Njemačkoj – zašto sam pisala ovaj dnevnik?

„Moram ubiti ovaj dnevnik prije nego što on ubije mene“, rekla sam svom šefu prije dva dana. On se nasmijao i rekao mi: „Objasni mi to u tri rečenice.“ Nisam ih brojila, ali mislim da sam za svoje objašnjenje trebala puno više od tri rečenice. Možda Vama uspijem to objasniti u tri rečenice, sada, ovako, dok sjedim za laptopom i imam vremena promisliti svaku. Ali prije toga Vam želim objasniti zašto sam ga počela pisati.

Ideja se rodila kad sam ponudila redakciji da napišem tekst o svojoj dilemi je li pametno otići na planirani put u Hrvatsku 15. ožujka ili ne. „Napiši“, rekli su mi, „sigurno puno ljudi ima slične dileme ovih dana.“ Rezultat je bio prilično emocionalan tekst u žanru koji mi je stran – ja nikada nisam pisala nikakve kolumne, blogove, dnevnike pa čak ni komentare.

Kako se rodila ideja za dnevnik o koroni

Tekst smo objavili na hrvatskoj, B-H i srpskoj stranici DW-a. Naišao je na popriličan interes naših čitatelja, preuzeli su ga i neki hrvatski mediji, svidio se mojim kolegama, ali najviše me se dojmio feedback ljudi koje ne poznajem, ali koji su me našli preko Facebooka i napisali mi poruku preko Messangera.

Jedna gospođa iz Sisačko-Moslavačke županije mi je tako napisala kako je pročitala moj tekst u Jutarnjem „i skoro naglas zaplakala“. Točno zna, stajalo je u njezinoj poruci, kako se osjećam, jer sam ja generacija njezinog sina koji živi u Berlinu i koji joj je s istim riječima objasnio zašto ne može sa svojom obitelji doći na dvotjedni, dugo planirani odmor. „Šaljem Vam zagrljaj podrške i simpatije jer, iako Vas ne poznajem, ovog trenutka osjećam bliskost i povezanost s Vama“, napisala mi je ova gospođa.

Što da Vam kažem? Na to sam i ja prosuzila. I iz tog osjećaja se rodila ideja da pišem ovaj dnevnik. A onda se ostvarila u djelo vođena sljedećim impulsima. Prvi slučaj zaraze koronavirusom je u Njemačkoj zabilježen 27. siječnja, u Hrvatskoj 25. veljače, u Bosni i Hercegovini i Srbiji početkom ožujka. Moja obitelj, rodbina, prijatelji iz Hrvatske su me stalno pitali kako smo, je li nas strah korone, kako stoje stvari. Njemačka je bila mjesec dana ispred Hrvatske i cijele regije i tada se činilo da smo mi ugroženiji – nama je korona već bila puno bliže.

Zašto sam Vam otvorila vrata svog doma?

Moja želja je bila da u moru informacija i dezinformacija pišem o onom o čemu jedino u ovim ludim vremenima sa sigurnošću mogu pisati – o onome što vidim svojim očima, čujem svojim ušima i osjetim svojim srcem. Za to sam morala i Vama otvoriti vrata svog doma, upoznati Vas sa svojom djecom i, moram priznati, nije mi to bilo lako. Kad sam u jednoj „ćakuli“ na hodniku ispričala šefici Redakcije Europa kako smo trenutno u obitelji moj suprug i ja zamijenili uloge, kako ja zarađujem, a on čuva djecu, ona mi je rekla: „Napiši to u svom dnevniku, ne možeš pisati u takvom formatu, a ne pisati što korona čini s tvojom obitelji.“

Ali koliko nekoga uopće zanima što se događa u mojoj obitelji? Mi ni po čemu nismo posebni – korona nije promijenila naš život nimalo drastičnije nego drugima, štoviše, sigurno ima puno više ljudi u Njemačkoj kojima je ova kriza puno jače prodrmala život. Da ne govorimo o životu mojih zagrebačkih prijatelja kojima je potres srušio dom. Ali, zar nas u ovim kriznim, izvanrednim, povijesnim vremenima ipak sve ne povezuju isti strahovi, iste dileme, slični problemi? Nije li potrebnije nego ikada da čitatelji vjeruju novinarima, da novinari pišu za čitatelje i da stoje iza svake riječi koju napišu?

Iza svakog teksta je čovjek od krvi i mesa

I ja sam, bez obzira što sam novinarka, naravno, i čitateljica, konzumentica medija, kao i svi vi. I kad pročitam neki tekst, želim da je dobro napisan, da iz njega nešto mogu naučiti i da su podaci koje u njemu nalazim istiniti. Kad pišem svoje tekstove, uvijek se vodim upravo time. I nadam se da će Vam se oni svidjeti, da ćete u njima naći neku za Vas korisnu informaciju. Iza svakog novinskog teksta uvijek stoji čovjek, od krvi i mesa – dobar, loš, površan, temeljit, emocionalan, racionalan – ali uvijek čovjek.

Kad pišete osobne tekstove poput ovih mojih dnevničkih, onda vas puno osobnije pogađaju i zločeste, neutemeljene, neargumentirane i često osobne kritike, koje zapravo nisu kritike nego uvrede.

Rekli su mi da su neki komentari ispod mojih članaka preuzetih u nekim hrvatskim medijima bili zločesti. Iskreno, nisam ih čitala da bih zaštitila sebe i svoje mentalno zdravlje. Ali sam čitala komentare koji su na moje tekstove pisali korisnici Facebooka i koji su ih ostavili na hrvatskoj, srpskoj i b-h stranici Deutsche Wellea. Bilo je svakakvih komentara – suvislih, nesuvislih, korisnih – lajkova, podsmjeha, srca, kao i uvijek. Ali moram Vam izdvojiti jedan pa Vi sami zaključite što misliti o njemu, o onome tko ga je napisao i o komunikaciji na društvenim mrežama.

Komenta(to)ri na društvenim mrežama

Pročitala sam ga ispod teksta o posljedicama korona-krize na građevinarsku branšu. U komentaru je stajalo otprilike ovako: „Hahaha, čudi se što ljudi rade na bauštelama i ima prijateljice koje imaju neke tvrtke pa ih pita kako je kod njih. Malo poglupa.“ Obično nemam vremena ni volje odgovarati na komentare koji su napisani ovako – bez respekta prema čovjeku koji stoji iza teksta.

Ali to jutro sam se ustala očito idealistički raspoložena i napisala otprilike ovakav odgovor: „Poštovani ..., koncept ovoga formata je da pišem o stvarima koje vidim i čujem u svom okruženju. Bi li imalo veću informacijsku vrijednost da vlasnicu tvrtke o kojoj pišem ne poznajem i da ne znam kako je poslovala prije ove krize? Osim toga, u tekstu stoje i izjave ljudi iz krovnih udruga građevinarske branše o stanju u branši, konkretne brojke i prognoze kako bi kriza mogla dugoročno utjecati na branšu. Žao mi je da Vam se tekst nije svidio i da ga smatrate beskorisnim. S poštovanjem, Dunja Dragojević.“

Pišem „otprilike" jer ni komentar niti moj odgovor ne mogu više pročitati – kad sam nakoliko sati nakon što sam napisala svoj odgovor zavirila na Facebook da vidim jesam li dobila kakav odgovor na svoj odgovor, autor komentara je izbrisao - i svoj post i moj odgovor.

Zašto prestajem pisati dnevnik o koroni?

Napisala sam već opasno puno znakova, a nisam vam još odgovorila na dva pitanja na koja sam vam obećala odgovoriti. Što sam naučila o koroni? Stvarno puno. Razgovarala sam s liječnicima u svom krugu poznanika, s ljudima koje su poslali na testiranje jer postoji utemeljena sumnja da su pozitivni, pročitala desetke i desetke intervjua sa znanstvenicima, pratila brojke i statistike iz dana u dan... I zaključila da i kad znaš puno, znaš malo.

A zašto prestajem pisati dnevnik? Zato što u ova skoro tri tjedna nisam mogla ni sata pobjeći od korone. S mislima o koroni bih svaku večer zaspala, svako se jutro probudila, hodala sam široko otvorenih očiju i ušiju tražeći priče koje bi Vam mogle biti zanimljive, sate i sate provela razgovarajući s raznoraznim ljudima – o koroni. Sada mi treba odmor od korone. Eto, to su bile tri rečenice.

„Nemoj skroz ubiti dnevnik“, rekao mi je šef, „bio je dobar, ljudi su ga čitali, zanimalo ih je što si pisala. Tko zna što nas još čeka?“ Neću ga skroz ubiti. Kad opet osjetim potrebu podijeliti s Vama moje misli i moja iskustva sa životom u doba korone u Njemačkoj, učinit ću to, samo ne više u ovom ritmu.

Izvanredne situacije zahtijevaju izvanredne reakcije – i izvanredno izvještavanje.