15. godišnjica Pustinjske oluje
18. siječnja 2006Glavni likovi Pustinjske oluje i najnovijeg rata u Iraku bili su skoro isti: s jedne strane irački diktator Sadam Husein, a s druge američki predsjednik George Bush – jednom otac, a drugi put sin. No, za razliku od ovog posljednjeg američkog angažmana iz 2003. godine, Pustinjska je oluja dobila široku podršku međunarodne zajednice.
Sadam Husein ušao je sa svojim postrojbama 2. kolovoza 1990. u Kuvajt te ga je nekoliko tjedana nakon toga proglasio iračkom pokrajinom. Glavni razlog te vojne akcije bili su ogromni irački strani dugovi, koji su nakon prvog Zaljevskog rata protiv Irana dostigli 40 milijardi eura. Osim toga, među mladim iračkim borcima iz tog rata vladalo je nezadovoljstvo zbog nezaposlenosti. Jer, iračko je gospodarstvo bilo preslabo, a Sadam je skoro sve prihode od nafte ulagao u naoružanje.
Irački su glavni vjerovnici bili upravo Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su prethodno odbili oprost dugova kao i Sadamov zahtijev da smanje vlastiti izvoz nafte u korist Iraka. I ne samo to, nego je Kuvajt navodno, tako je barem tvrdio irački diktator, čak povećao svoj izvoz na štetu Iraka te krao iračku naftu. Zato je Sadam vjerovao da će invazijom na susjednu zemlju riješiti većinu svojih problema. No, pri tome je potcijenio reakciju međunarodne zajednice. Sjedinjene Države iz gospodarskih i geostrateških razloga nisu bile spremne prihvatiti tu promjenu odnosa snaga na arapskom poluotoku.
Znak za početak "Pustinjske oluje"
Već na sam dan okupacije Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda zatražilo je trenutačno i bezuvjetno povlačenje iračkih vojnika, a četiri dana kasnije uvelo financijski i vojni embargo protiv Iraka. Šest dana nakon invazije, George Bush senior poslao je 400.000 američkih vojnika u Saudijsku Arabiju. Ubrzo je formirana i antiiračka koalicija sastavljena od 28 država, kojoj su se priključile sve arapske zemlje osim Jordana. Nakon toga je Sadam izrazio spremnost za povlačenje iz Kuvajta, ali pod uvjetom da se izraelska vojska povuče s okupiranih palestinskih područja. To je SAD odbio na što je Sadam zaprijetio uništavanjem svih izvora nafte u Zaljevu.
9. siječnja u Ženevi je uslijedio neuspješni susret tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera i njegovog iračkog kolege Tariqa Asisa. I ultimatum međunarodne zajednice Iraku istekao je bezuspješno 15. siječnja. A onda je 17. siječnja Bush senior zapovijedio početak operacije Pustinjska oluja. Američke su zračne snage u prvih 14 sati vojne operacije sravnili sa zemljom sva vojna i industrijska postrojenja u Iraku. No, nekoliko sati kasnije svjetski su mediji objavili da je u Izraelu proglašena uzbuna zbog iračkog raketnog napada na tu zemlju.
U napadima je poginulo 13 Izraelaca, ali tadašnji premijer Jitzak Shamir ipak nije naredio protunapad i time osujetio Sadamovu strategiju da u slučaju izraelske vojne akcije dobije potporu arapskih država.
28. veljače Sadam Husein je potpisao jednostrano primirje i povukao svoje vojnike iz Kuvajta, ali je prije toga naredio podmetanje požara u 700 kuvajtskih izvora nafte.
Razmjeri iračkih ljudskih gubitaka ni do danas nisu poznati. Broj poginulih iračkih vojnika kreće se između 85.000 i 250.000, a broj ubijenih civila između 40.000 i 180.000. U borbama je poginulo između 4.000 i 7.000 Kuvajčana te 343 saveznička vojnika. No, Sadam je i dalje ostao na vlasti – sve do ožujka 2003. godine.