25 godina nakon zločina u Bijeljini

Arkanovac udara tijelo mrtve žene na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, načinjenoj početkom travnja 1992. godine u Bijeljini. Ispred kuće Redžepa Šabanovića (na slici gore kuća danas) vide se Redžepovo tijelo i tijela njegove supruge i šogorica. U podrumu kuće ubijeno je još 17 civila. Ova i druge Havivove fotografije zauvijek su zabilježile istinu o zločinu nad civilima Bijeljine koju ni 25 godina poslije mnogi ne prihvaćaju. Bijeljinske udruge koje njeguju tradiciju proteklog rata ove dane obilježavaju kao "oslobođenje", a Bošnjaci Bijeljine se molitvom sjećaju zločina u kojem je za četiri dana stradalo najmanje stotinu civila. Za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao.

Ubijanje civila kao uvod u rat

Novinar i publicist Jusuf Trbić 2. travnja 1992. odveden je u zgradu Kriznog stožera gdje je skoro do smrti bio pretučen. Mučiteljima ga je doveo „vojvoda" Mirko Blagojević, a oslobodio ga je Željko Ražnatović Arkan, s namjerom da egzekuciju čuvenog novinara ostavi za kasnije. Trbić je vidio leševe civila i pretučene ljude koji se i danas vode kao nestali ili su kasnije pronađeni mrtvi. Uspio se sačuvati zahvaljujući ljudskosti Đorđa Krstića te kasnije pobjeći iz rodnog grada. Nakon rata se vratio, napisao i objavio više knjiga o zločinima u Bijeljini.

"Sumnjam da će ikada doći vrijeme da se prihvate činjenice o tim danima. Oni uporno ponavljaju laži da su obranili i oslobodili Bijeljinu. Od koga? Kada postavite to pitanje nitko vam na njega ne zna odgovor. Kažu da su bile borbe, ali ne kažu kako niti jedan od tih boraca, ni na jednoj strani, nije ranjen niti ubijen, nije zarobljen, fotografiran. Ubijeni su samo civili, koje se ne želi više ni spominjati," kaže Trbić, dodavši da je Bijeljina tada bila potpuno u rukama SDS-a, policije i vojske.

On tvrdi da u takvom omjeru snaga ni NATO ne bi mogao ništa, a priče o Handžar diviziji smatra besmislicom. "Bila je to krvav uvod u rat. Dakle, radi se o tipičnim ratnim zločinima od kojih i danas mnogi okreću glavu. Pravosuđe također okreće glavu i to će tako, računaju neki, preći u zaborav. Ali, ja to nikad ne mogu zaboraviti kao što ne mogu zaboraviti Đoju Krstića koji je spasio mene i mnoge druge. Znam za mnoge Srbe koji su slično postupili i mi smo im za to zahvalni. Oni su jedino svjetlo iz te tame travnja 1992. godine," ističe Trbić za Deutsche Welle.

"Mi moramo o tome govoriti jer oni drugi sigurno neće. Ratni zločini ne zastarijevaju i nikad nije kasno da se o njima govori. U tom kontekstu, nikada nisam govorio o Srbima nego o zločincima i režimu Miloševićevom i Karadžićevom, koji su sve to napravili. O zločinima će se pričati sve dok vinovnici, naredbodavci, organizatori i izvršitelji ne budu kažnjeni. Oni koji priču o zločinima podvode pod govor mržnje trebaju znati da je slavljenje i veličanje zločina i zločinaca upravo govor mržnje koji, na žalost, još uvijek traje," zaključuje Jusuf Trbić.

Nikad na strani silnika

Bijeljina ima Trg Đenerala Draže Mihailovća, ulicu Srpske (Arkanove) dobrovoljačke garde, a ulice u ovom gradu imaju mnoge četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata. Dorđe Đojo Krstić (81) provodi tihe umirovljeničke dane na svom imanju u Gvozdevićima, nekada ulici JNA, a danas ulici Srpske vojske. Ovaj diplomirani ekonomist uživa veliki ugled među građanima Bijeljine, kako onih nekadašnjih tako i sadašnjih. Pretučenog Jusufa Trbića skrivao je nekoliko dana u vrijeme kada su život mogli obojica izgubiti. Za Deutsche Welle objašnjava razloge zbog kojih je tako postupio.

"Ljudi se rađaju s nekim karakternim osobinama ili odgojem takvi postaju. Kao dijete uvijek sam volio pravdu i štitio nemoćne. Nikad nisam bio na strani silnika. Da pomognem nemoćnima motivirala me nepravda i nečija sila koja se provodila. To je moje opredjeljenje i nema tu ništa posebno. Nisam mogao drugačije postupiti. Nisam osobno poznavao Trbića, ali sam susjed i prijatelj bio s njegovim tastom. Znao sam da je Jusuf kao novinar pisao malo otvorenije i oštrije članke, ali istinite," priča nam Krstić. On ne govori o detaljima, ali objašnjava kako se sve dogodilo.

"Kad sam ga vidio onako pretučenog, morao sam pomoći. Pokojna supruga i ja smo ga odveli kod mog brata i tamo je bio nekoliko dana dok se nije smirilo da bi mogao izaći. Nije u pitanju samo Jusuf, jer sam mnogo više pomogao i nekim drugim ljudima sa kojima sam i danas prijatelj. Ne samo ja, mnogi ljudi su pomagali, ali ne žele ili ne smiju o tome govoriti. Zbog onoga što sam uradio, nitko mi nikad ništa nije rekao, nije zamjerio, ali me neki jesu gledali drugim očima. Ljudi pamte i dobro i zlo, to moram spomenuti. Kada mi je sin 1995. godine bio ranjen i zarobljen, operiran je u Tuzli i kasnije razmijenjen. Sada ima porodicu i ovdje živi. Mnogi Bijeljinci u Tuzli tada su pomogli, intervenirali," završava svoju priču Đorđe Đojo Krstić, jedna od bijeljinskih legendi.

Suočavanje sa činjenicama kao bolji put u budućnost

Idriz Hujdurović (92) lagano šeće bijeljinskim ulicama u rano proljeće. Sjećanje na travanj '92. i nevine ubijene ne može i ne želi izbrisati. Ovaj partizan, sudionik Drugog svjetskog rata, zatvorenik na Golom otoku, pamti da su mu oca ustaše uhvatile i bacile s mosta u Brčkom, zbog toga što je pomagao Srbima. Očevo tijelo nikada nije pronađeno, a sinovi su nastavili borbu u partizanskim redovima.

"Mislim da bi trebalo doći vrijeme da se poredaju sve činjenice o onome što se događalo u razdoblju 1992-1995. Hoće do toga doći, to ne znam. Na žalost, za 25 godina ovdje u Bijeljini do toga nije došlo i nitko za to nije odgovarao. U tom razdoblju ubijeno je preko 300 bijeljinskih Bošnjaka iako ovdje ratnih linija nije bilo i nevjerojatno je da za to nitko nije kriv. Sve to ovisi od ljudi koji i danas vode politiku. Ako se pravilno suočimo s činjenicama, onda je to bolji put u budućnost, a hoće li tako biti, to zaista ne znam," kaže Hujdurović.

Prisjeća se zime 1991/1992. godine i jednog teksta u beogradskoj "Ekspres politici" u kojem je objavljeno da je u Bijeljini formirana Handžar divizija: "To je bila suluda tvrdnja, pogubna, opasna za grad u kojem nikada nije bilo međunacionalnih sukoba. U to vrijeme imali smo sastanak općinskog komiteta (komunista, op.a.). Bilo nas je petnaest, od čega pet Bošnjaka, onda Muslimana i tražio sam da se izjasnimo je li to točno, jer ako je točno, moramo nešto poduzeti. Svi smo rekli da nije točno i dogovoreno je da se pošalje demantija. Onaj koga smo zadužili da to uradi nikada nije učinio dogovoreno. Možda smo bili naivni, ali mi tada nismo znali što se sprema. Ako smo i slutili, nismo mogli vjerovati u to. Uslijedilo je zlo koje je iz temelja potreslo moju Bijeljinu, Semberiju, moju Bosnu i Hercegovinu."