30 godina od "eskalacije rata u Jugoslaviji"

„Kada je njemački predsjednik Steinmeier prije izbijanja ukrajinskog rata govorio o miru u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, to je značilo uvredu za žrtve desetogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji, koji je odnio više od 100.000 života. Počelo je u Sloveniji 1991. godine, a završilo se u Makedoniji 2001. godine. A kulminiralo je u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako se to može zaboraviti?"- pita Erich Rathfelder u berlinskom listu taz.

Rathfelder, inače dopisnik ovog lista s prostora jugoistočne Europe, u tekstu dalje navodi: „Možda zato što mnogi u Njemačkoj jednostavno potiskuju ovaj rat? Zato što je bosanskohercegovački rat posebno klasificiran kao regionalni “građanski rat”? Međutim, Bosna i Hercegovina je prvo bila žrtva srpske, a od 1993. godine i hrvatske agresije”, piše Rathfelder i dodaje: „Kada su u ljeto 1992. godine teško naoružane srpske trupe osvojile više od 60 posto zemlje i počinile zločine etničkog čišćenja, čak i tada su deseci tisuća civila ubijeni, žene silovane, koncentracijski logori podignuti, a dva milijuna ljudi je protjerano iz osvojenih područja, to na kraju nije izazvalo veliki šok. Iako je Njemačka primila više od 300.000 izbjeglica, a mnogi Nijemci su se uključili i brinuli o njima, pomažući žrtvama, samo je nekolicina mogla i htjela razumjeti sukob".

Autor piše da je zaista bilo zbunjujuće da su hrvatske trupe, iako su morale ratovati protiv Srbije u Hrvatskoj, također 1993. godine započele napade u Mostaru i srednjoj Bosni. „Iza ovih napada stajala je ideja srpskih i hrvatskih nacionalista da Bosna i Hercegovina nema pravo na postojanje (kao Putinov odnos prema Ukrajini). Nacionalisti s obje strane mrze isprepleteno, multinacionalno i multireligijsko društvo s četiri religije: islamom, katoličanstvom, pravoslavljem i judaizmom, koje je raslo stoljećima. Bosanska tradicija je antiteza grubih nacionalista u Srbiji i Hrvatskoj”, piše u berlinskom listu Die Tageszeitung.

Teritorijalna podjela BiH

„Još u ožujku 1991. godine, prije rata u Hrvatskoj, predsjednici Hrvatske i Srbije Tuđman i Milošević razgovarali su o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine”, podsjeća Rathfelder njemačke čitaoce i dodaje da su „obje strane htjele zauzeti dio Bosne. Oba nacionalizma su svoj rat pokušala opravdati i strahom od islama, bosanskih muslimana. Do danas obje strane nailaze na razumijevanje među konzervativnim desnim strankama i među islamofobičnim dijelovima europskog društva”.

„Stoga je glavni cilj zločina etničkog čišćenja bio razbijanje multireligijskog i multinacionalnog društva. Neki novinari, umjetnici i intelektualci kao što su Susan Sonntag, Peter Schneider i Bernard-Henri Lévy prepoznali su da se „u Sarajevu brane vrijednosti Europe od nacionalizma i barbarstva". Rat i zločini u BiH bili su ljudski i intelektualni izazov kojem mnogi ljevičari u Njemačkoj nisu bili dorasli. Prije 30-ak godina su bile prisutne teorije koje su zamaglile pogled na stvarne događaje i odgovornosti u jugoslavenskom i bosanskom ratu. Prije svega, bila je nemila rasprava o krivici Nijemaca za rat u Jugoslaviji. Danas nitko ozbiljan ne može podržati ovu glupost”, piše Rathfelder.

„Značajan dio antiimperijalističkog i antinjemačkog tabora počeo se identificirati sa Srbijom i Slobodanom Miloševićem. Poput Petera Handkea, pokušali su relativirati srpske zločine u Bosni ili čak ih negirati. Na primjer, dovedeno je u pitanje postojanje koncentracijskih logora u zapadnobosanskom gradu Prijedoru 1992. godine, zločini srpskih vojnika u dolini Drine 1992. godine, pa čak i genocid u Srebrenici 1995. Za preživjele žrtve su stalne laži o ovim zločinima gotovo nepodnošljiv teret”.

Podrška Bosni i Hercegovini

„Mirovni pokret se zaglavio u bespomoćnom pozivu da se očuva mir. Kao što je danas slučaj, osnovni pacifistički stav u odnosu na Ukrajinu nije politički primjeren. U to vrijeme to je povećalo nespremnost zapadnih sila da isporuče oružje braniteljima Bosne. Dok su srpski napadači granatirali Sarajevo s više od milijun topničkih granata, embargo UN-a na oružje uz podršku mirovnog pokreta imao je fatalne posljedice za branitelje.”

„Ni lijevo-liberalno-zeleni milje ne može biti ponosan na svoj odnos prema Bosni. Teško da je netko želio braniti bosansku tradiciju kao civilizacijsku "vrijednost za sebe". Dok su neki optuženi da su ratoborni jer su zauzeli jasan pro-sarajevski stav od samog početka, većina Zelenih i Lijevih je odbila da podrži branitelje Bosne. Tek nakon genocida u Srebrenici 1995. počelo je preispitivanje”, piše taz.

Rathfelder dodaje da se nejasan odnos njemačkog društva prema Bosni do danas nije promijenio. „Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, kojim su srpski ratni huškači nagrađeni s pola zemlje, Europa u cjelini više nije bila zainteresirana za tu zemlju. Činjenica da su kriminalni nacionalisti bili u stanju uspostaviti autokratske vlasti pred očima "zapadne zajednice vrijednosti" i da su im se čak udvarali zapadni diplomati i političari, otvorila je politički vakuum u koji bi mogle ući Rusija, Kina i Turska”.

„Doživljavamo li sada političku promjenu?” - pita Rathfelder na kraju teksta i dodaje: „Barem su se srpski i hrvatski nacionalisti otvoreno otkrili kao Putinovi saveznici. Za nadati se da će rat u Ukrajini otvoriti realniji i vrijednosni pogled na stvari i u Bosni”, piše Erich Rathfelder u Tageszeitungu.

Njemačka razmatra razmještanje vojske u misiji EUFOR-a u BiH

„Njemačka nije bila uključena u operaciju EUFOR od 2012. godine. Sada ministrica Baerbock očito želi ponovo poslati vojnike u BiH”, piše Berliner-Zeitung, pozivajući se na pisanje portala The Pioneer. Taj portal prenosi da bi njemačke snage trebale biti raspoređene u misiji EUFOR Althea prije održavanja izbora planiranih za 2. listopada 2022. godine.

„Predstavnici stranke Zelenih su već razmijenili mišljenje s koalicijskim partnerima u Bundestagu o ovom pitanju. Nije poznat točan broj trupa koje planiraju razmjestiti, ali će se vjerojatno raditi o nekoliko desetaka do više stotina vojnika".

„EUFOR je osnovan 2004. godine kako bi nadgledao sigurnost u BiH i implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Njemačka nije bila uključena u EUFOR od studenoga 2012. godine. Bez obzira na mirovni sporazum, Republika Srpska ostaje pri svojim pokušajima da se odcijepi od Bosne i Hercegovine i da se pridruži 'majčici republici' Srbiji", piše The Pioneer.

Prema navodima portala The Pioneer, iz vladinih krugova se naglašava da bi logistički izdaci za novu misiju Bundeswehra u Bosni i Hercegovini bili ograničeni zbog uspostavljene infrastrukture na licu mjesta i da bi se stoga mogli kontrolirati usprkos tekućem jačanju istočnog krila NATO-a.

Pripremio Mehmed Smajić