7. Berlinsko bijenale - "Pobunite se!"

Poljskog umjetnika i kustosa 7. Berlinskog bijenala (27.4-1.7.2012) Artura Zmijewskog zanima prije svega pitanje: kakvu funkciju danas ima umjetnost? Da bi pokušao pronaći odgovor na to pitanje, pozvao je u Berlin oko 30 umjetnika iz cijelog svijeta koji imaju "žicu za političko" i koji će idućih nekoliko tjeana u njemačkom glavnom gradu svoja djela dati javnosti na uvid.

Jedan od njih, poljski umjetnik Lukasz Surowiec, već je prošle jeseni na različitim mjestima po Berlinu, po parkovima, pred školama ili na mjestima koja su u izravnoj vezi s holokaustom posadio mlade breze koje je dopremio iz okolice nekadašnjeg koncentracijskog logora Aschwitz-Birkenaua. One bi trebale održavati sjećanje na stravične zločine iz nacističkog doba te istovremeno podsjetiti na jedan drugi umjetnički projekt. Radi se o projektu "7.000 hrastova" Josepha Beuysa koje je ovaj poznati njemački umjetnik 1982. predstavio na "documenti 7". On je tijekom više godina i uz brojne pomagače na različitim mjestima po gradu Kasselu posadio hrastove. Bila je to umjetnička i ekološka intervencija u gradsku sredinu povezana s namjerom da se upozori na negativne strane pretjerane urbanizacije.

Umjetnost može utjecati

Ovaj je projekt odavno postao sastavnim dijelom grada, trajno je promijenio njegovu sliku, a građane Kassela opetovano motivirao za žučne rasprave. Prvotno se nerazumijevanje razvodnjavalo sa svakim novozasađenim stablom. Tu se pokazalo kako umjetnost može biti kritična, korisna i politična. Može provocirati, punukati na razmišljanje i na novo promišljanje te gotovo neprimjetno mijenjati stvarnost.

Stručnjaci navode kako je umjetnost ozbiljnije politizirana postala tek nakon Francuske revolucije. Do tada je naginjala idealiziranju, a motive nalazila prije svega u Bibliji, dvorskom životu ili među bogatim pripadnicima građanskog sloja. Nakon toga interes umjetnika su počeli privlačiti do tada zanemarivani dijelovi života i društva.

Španjolac Francisco Goya (1746-1828) je provocirao tako što je bezobzirno prikazivao bijedu, siromaštvo i ratove te beskrupulozno oslikavao slabosti društva svog vremena. Francuski slikar Gustave Courbet (1819-1877) šokirao je fino pariško društvo slikama običnih ljudi pri njihovom uobičajenom poslu. Njegov sugrađanin Honore Daumier (1808-1879) stalno je bio u sukobu sa zakonom jer je uporno podrugljivo karikirao građanski život svog vremena, a posebno njegove nepravde.

Jedan od prvih Nijemaca koji je vizualizirao svoju kritiku na račun vlasti bio je Adolf Menzel (1815-1915). Njegova slika "Poginuli u ožujku, izloženi na odru", prikazuje okupljene oko mrtvačkih kovčega revolucionara koje je tijekom borbi na barikadama ubila vojska. Time je jedan umjetnik otporu dao lik, te privukao pažnju i naišao na odobravanje.

Nove intervencije

U dvadesetom su stoljeću umjetnici na razne načine kritizirali stanje u društvu, a dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog rata umjetnost je dobila nove dimenzije. Nije se više manifestirala kroz slike, kipove, fotografije ili crteže, već se pojavljivala i u suvremenim oblicima, intervenirala je svojim akcijama u javnom prostoru. Početkom 21. stoljeća ovakva umjetnost pratila je na primjer sastanak na vrhu sklupine G8 u njemačkom Heiligendammu. Tamo je nastalo privremeno selo s kolibama u kojemu je uz izvjesnu dozu humora ukazivano na probleme današnjice. No odjek ovakvih pojedinih akcija zadržava se u određenim granicama. Kao da je poplava slika u ovo informatičko doba dovela do prezasićenosti promatrača.

Ovogodišnje Berlinsko bijenale želi dokazati da umjetnost još nije izgubila svoj žalac. Prema riječima kustosa, želi se pokazati da je umjetnost "uistinu učinkovita". Stoga su zidovi na ulazu u izložbenu dvoranu prekriveni krvavo crvenim citatima iz proglasa "Pobunite se" nekadašnjeg pripadnika francuskog pokreta otpora Stephanea Hesselsa, a samu je dvoranu zauzeo pokret Occupy, zajedno s vrećama za spavanje, kaučima i plakatima protiv nacista i kapitalista. Umjetnici koji izlažu svoje su prste uronili u brojne rane današnjeg društva: izbjegličke logore, ubijene u sukobima krijumčarskih kartela, trgovinu, radikalizaciju, holokaust. Ova bi umjetnost trebala na kušnju dovesti izdržljivost publike. Publike koja je međunarodna, koja će pogledati, popričati, razmotriti, krenuti dalje, popiti capuccino, smijati se. Može li se tako mijenjati stvarnost? Mnogi u to sumnjaju.

Autor: Silke Bartlick/Snježana Kobešćak

Odg. ur.: Dunja Dragojević