80 godina od početka deportacije Židova

Početkom ovog tjedna je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier na grunewaldskom peronu broj 17 položio jednu bijelu ružu. Kao simbol nade i protiv zaborava milijuna žrtava stravičnog nacističkog režima.

18. listopada, dakle prije 80 godina nacisti su sa željezničke stanice Berlin-Grunevald poslali prve Židove u neizvjesnost, obespravljenost, patnju i smrt. Sjećanje na žrtve obilježava se već cijelo desetljeće svakog 18.10. na peronu 17. „Da ne bi u potpunosti pali u zaborav, već da se sjećamo sudbina, patnje i umiranja žrtava isto kao i nedjela krvnika i njihovih pomagača", rekao je predsjednik Njemačke.

U prvom redu su sjedili Franz i Petra Michalski, odjeveni u crno. Već duži niz godina ne propuštaju nijednu komemoraciju. Oni su počasni gosti, svjedoci vremena i žrtve Holokausta. „Na ovaj dan se sjećamo prijatelja i rođaka. Ljudi koje smo poznavali, koji su uspjeli pobjeći, ali i onih koji su deportirani. Ali se sjećamo i onih koji su prije svega toga oduzeli sebi život", kazala je Petra Michalski.

Ona govori i u ime svog supruga, 87-godišnjeg Franza Michalskog, koji zbog moždanog udara, koji je preživio, ne može dobro i razumljivo govoriti. Kao dječak, za dlaku je izbjegao nacističke krvnike, odnosno sigurnu smrt.

U stočnim vagonima u konc-logore

Sustavna deportacije Židova iz Njemačke počele su u jesen 1941. Dakle, mjesecima prije Wannsee-konferencije, na kojoj su sustavna ubojstva Židova pedantno i hladnokrvno bila isplanirana.

U službenim dokumentima nacista eufemistički se govorilo o „iseljavanju", „evakuaciji" ili „odvozu". Ali, istina je da su ljudi iz vagona njemačke Carske željeznice deportirani u smrt, u geta, ili u nacističke radne i koncentracijske logore. Najprije su transportirani vagonima putničkih vlakova, a kasnije su u smrt prebacivani prepunim stočnim vagonima.

U prvom vlaku koji je krenuo sa stanice Berlin-Grunewald 18. listopada 1941. s perona 17 deportirano je 1089 djece, žena i muškaraca u Lodz (njemačko ime: Litzmannstadt). Više od 50.000 Židova je tijekom užasne nacističke vladavine „preseljeno" s tri stanice na području Berlina.

„Da se nikada ne ponovi..."

Franz Michalski je preživio Holokaust, uspio je pobjeći nacistima. I sad želi, koliko god još to bude mogao, svjedočiti o onome što je doživio. U školama, na konferencijama i dajući intervjue. Reporteri DW-a su ovaj bračni par posjetili i u njihovom stanu u Berlin-Fridenauu. U Franzovo ime govori njegova supruga Petra.

Franz Michalski je sin židovke i oca katolika. Njegova majka Lili je prije braka prešla na katoličanstvo. Njihov sin Franz rođen je 1934. u Wroclawu, a prema ciničnoj nacističkoj rasnoj teoriji bio je dijete iz „mješovitog braka". Obitelj je dobrostojeća. Ubrzo, međutim, postaju žrtve diskriminacije: na poslu, u društvu, u vrtićima… I baš na deseti rođendan malog Franza Michalskog policajci Gestapoa su stajali na vratima i htjeli uhapsiti i deportirati njegovu obitelj. Uspjeli su pobjeći u posljednjem trenutku. Bio je to početak duge odiseje kroz Češku, Austriju i Sasku, nakon čega ponovno dolaze u Berlin. Uspijevaju preživjeti uz mnogo sreće i pomoć prijatelja.

Tihi heroji

Franz Michalski tijekom intervjua odjednom ustaje. Uzima knjigu iz biblioteke, koju je sam napisao. Njegova priča o preživljavanju: „Kada je Gestapo zazvonio na vrata". Brzo otvara 89. stranicu. Mnogo važnija mu je jedna lista na stranici 89. od toga da priča o svojoj knjizi. Tu stoji: „Moji tihi heroji", šest imena koja neće nikada zaboraviti. Šest ljudi, koji su njemu i njegovoj obitelji pomogli u bijegu i tako im spasili živote.

Među njima je i Erna Scharf, dadilja obitelji Michalski. Ona je povremeno u svojoj kući čuvala Franza i njegovog brata. Gerda Mez, radna kolegica Franzovog oca organizirala bi s vremena na vrijeme tajna putovanja za obitelj. Tu je i jedan policajac, koji im je javio da će Gestapo ubrzo upasti u stan. Njemu obitelj Michalski može zahvaliti što su na vrijeme uspjeli pobjeći.

2012. su Erna Scharf i Gerda Mez posthumno odlikovane u Jeruzalemu u Memorijalnom centru Yad Vashem medaljom „Pravedni među narodima". Za to se pobrinuo upravo Franz Michalski. „Ne mora čovjek biti fakultetski obrazovan. Mora imati toplo srce. Mora imati ljubavi prema ljudima. I mora se biti pametan, onda možete pomoći drugim ljudima. A to su sve naši pomagači imali. I zbog toga idemo na peron 17, da se sjetimo tihih pomagača", kazala je Petra Michalski, koja vrlo dobro zna koliko su ti ljudi važni njezinom suprugu.

Upozorenje i opomena

„Želimo ustati protiv antisemitizma", kaže bračni par Michalski. Pričaju kako je prije četiri godine jedan njihov unuk bio žrtva antisemitskog napada. Tadašnjeg 14-godišnjaka su davili i tukli, te su inscenirali njegovo navodno smaknuće. Sve - samo zbog njegove židovske vjere. Slučaj je izazvao međunarodnu medijsku pažnju. Također i zbog takvih slučajeva, njemački predsjednik Steinmeier je na peronu 17 upozorio: „Antisemitizam ne smije nikada više imati mjesta u našem društvu. Antisemitska razmišljanja i djelovanja ne smiju ostati bez javne reakcije."

Bračni par Michalski je često na ovakvim i sličnim događajima slušao baš takve i slične riječi. Oni su također pomno pratili kako se posljednjih mjeseci i godina povećavao broj antisemitski motiviranih napada u zemlji. S dozom rezignacije primjećuju: „Ovo se (diskriminacija i nacistički teror) ne smije više nikada ponoviti, ali mi u to ne vjerujemo. Jer, otkako je svijeta i vijeka to se ponavlja."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu