'A onda je došao i bojni otrov'

Patrick van Wanzeele je valjda posljednja žrtva njemačkog napada bojnim otrovom prije stotinu godina. Naravno da on nije sudionik Prvog svjetskog rata, nego iz vlastite znatiželje istražuje nekadašnje bojište u Flandriji. Prije par godina je iskopao i jednu granatu s bojnim otrovom.

"Osjećao sam se kao da gorim i imao sam vrućicu s temperaturom od 41 stupnja. Bilo mi je jasno da mi nije dobro." Na sreću, izgleda da je došao u dodir samo s minimalnom količinom iperita - bojnog otrova koji je ime i dobio po mjestu Ypernu - jer inače više ne bi bio s nama da nam sve to ispriča. "Iskopao sam granatu i naslonio je na jedno drvo i možda je držao jedva tri minute. Ali već tada je moja ruka bila potpuno crvena i morao sam u bolnicu. Kao da sam izgorio od tog plina."

Iperit na njemačkom zovu Senfgas, na engleskom sulfur mustard jer ovaj plin žućkaste boje pomalo smrdi po senfu ili bijelom luku. Ali je već u sićušnim količinama otrovan i vjerojatno je ta granata brzo postala porozna čim je bila izložena sunčevoj toplini i svjetlu. Patrick to iskustvo nikad neće zaboraviti: "Dvije godine sam još imao poteškoća, ali na sreću sam preživio."

'Bilo je mnogo gadnije nego što si možemo zamisliti'

Sa skupinom "Kopača" - kako se ta ekipa prijatelja nazvala, Patrick van Wanzeele je godinama kopao po bivšim rovovima i položajima koji se mogu naći posvuda oko grada Yperna na sjeverozapadu Flandrije. Ovu zanimaciju je počeo 1980. i od tada je iskopao na stotine komada raznog streljiva, primjeraka oružja i jedan čitav sustav rovova. I naravno, leševa. Mnogo leševa i dijelova ljudskih tijela.

Svaki put kad su naišli na posmrtne ostatke ili streljivo, javili su to policiji. Neke zemlje čije je pale vojnike našla ova skupina su čak odlikovale "Kopače". Ali u međuvremenu je u Flandriji zabranjeno samostalno kopati po bojištu jer mnogo od tog streljiva je još uvijek opasno - Patrick to najbolje može znati.

Ali svojim kopanjem po poljima Flandrije je Patrick van Wanzeele mogao steći predodžbu, kako je to doista moglo izgledati po uporištima saveznika i Nijemaca u Prvom svjetskom ratu. "Sigurno nije bilo tako kako to znamo iz filmova. Bilo je mnogo, mnogo gadnije. 1915. je blato u rovovima bilo ovoliko duboko, oko 90 centimetara", objašnjava nam i pokazuje rukom do bokova. "Vojnici su ponekad morali sjediti po tri dana i tri noći u blatu jer su bili izloženi paljbi. To je moralo biti užasno. Našli smo poginule njemačke i engleske vojnike sasvim na dnu tog blata."

"Nikad nije rekao niti riječi"

Patricka van Wanzeelea sudbina vojnika u Prvom svjetskom ratu ne zanima samo akademski, nego je i njegov djed 1914. bio u takvim rovovima. "Kad se vratio iz rata, nikad nije govorio o onome što je prošao. Nikad nije govorio, samo se šutke prihvatio čaše." Danas bismo rekli: školski primjer slučaja PTSP-a, ali tada još nije bilo takvih pomodnih izraza.

Svojim kopanjem i onim što je našao postalo mu je jasno, kroz što je njegov djed morao proći: "Leševi, leševi, posvuda leševi. Tako je to ovdje izgledalo 1917. Pronalazili smo noge, ruke, stopala, rebra, tisuće kostiju. To je moralo biti čisti užas." Svoju kuću je Patrick van Wanzeele pretvorio u mali muzej. U dnevnoj sobi stoje čahure streljiva, a po policama su nagurani fotoalbumi i dokumenti o njegovim iskapanjima. Najbolje eksponate je ipak prepustio muzeju Prvog svjetskog rata u Ypernu.

Vojnih groblja i muzeja ima posvuda, duž čitave zapadne bojišnice koja se protezala od Sjevernog mora pa praktično do Jadrana. Ipak, Ypern je osobit zbog tog prvog napada bojnim plinom 22. travnja 1915. U blizini sela Langemark je žrtvama tog načina ratovanja postavljen spomenik, a u muzeju u Ypernu nam povjesničar Pieter Trogh pokazuje vitrinu s plinskim kanistrima.

Život vojnika samo postao još jadniji

Zapravo, prvi napad nije izveden nekim posebnim bojnim otrovom nego klorom kojeg su ispuštali iz takvih spremnika: "Pred njima su bile dvije francuske divizije. Oni nisu niti znali što dolazi na njih. Nisu imali baš nikakve zaštite protiv otrovnog plina. Čitav niz njih je odmah poginuo, drugi su uspjeli pobjeći, ali i od njih su mnogi kasnije umrli od trovanja. Koliko smo mogli utvrditi, prvog dana napada je poginulo oko 1150 francuskih vojnika."

To plinovito oružje se na početku moglo koristiti samo ako je puhao povoljan vjetar - inače bi i Nijemci stradali od vlastitog plina. Ali takav vjetar koji bi puhao od istoka prema zapadu u Flandriji puše jedva nekoliko dana mjesečno, a to novo oružje nije ništa promijenilo u tom ratu niti je pomoglo napadačima: "Smisao tog oružja je bio da njemačka vojska uspije probiti bojišnicu, ali na kraju te užasne Druge bitke za Ypern se praktično ništa nije promijenilo. Bojni plin nije zapravo bio nikakav uspjeh."

Jedino što se zapravo promijenilo jest da je život vojnika postao još jadniji - na obje strane. Jer samo par mjeseci kasnije, 25. rujna 1915. su i Britanci na Zapadnoj bojišnici počeli koristiti bojni plin fozgen. Ovaj plin na bazi klora je za vojnike zapravo bio možda još gori od iperita jer nije imao baš nikakvog mirisa. A s vodom - znojem vojnika na njihovoj odjeći ili lokvama na dnu rovova - se pretvarao u solnu kiselinu.

"Od tog trenutka se bojni plin počeo koristiti kao i svako drugo obično oružje. Nigdje nije doveo do nekog obrata, ali neprijatelj je time postajao slabiji. Plin je postao i važno psihološko oružje da se slomi protivnika", objašnjava povjesničar Trogh. Jer protiv tog oružja jedva da je bilo neke obrane - a njegova uporaba je rječito svjedočila o bezumnosti vojnih čelnika na objema stranama.

Bezumni generali

Jer nakon nekog vremena su vojnici - i čak vojni konji, bili opremljeni plinskim maskama. Bile su teške, nepraktične, isprva napravljene od platna, kasnije od kože ili gume - i prije svega, neučinkovite. Mnogi ti plinovi su prodirali i kroz kožu i stvarali bolne natekline i plikove, a protiv toga nije bilo zaštite. Naravno, još je gore bilo civilima u blizini bojišta koji nisu imali čak niti maske, a vojnici koji su pokušali pobjeći iz svog rova punog bojnog plina su bili kažnjeni kao - dezerteri!

"Neki vojnici koji su pobjegli od plina su nakon toga bili izvedeni pred vojni sud i strijeljani", objašnjava nam Pieter Trogh. "To je trebalo prisiliti vojne jedinice da ostanu na položajima, čak i kad nije bilo nikakve zaštite od plina." Patrick van Wanzeele je zato po rovovima našao i čitavo mnoštvo praznih boca ruma i ostalih žestica: "Pili su da bi si vratili hrabrost jer baš ništa drugo nisu mogli učiniti."

Zapravo, plin kao oružje je bio zabranjen već po zaključcima Prve haaške mirovne konferencije 1899. o "običajima ratovanja", ali to niti njezine potpisnice - Njemačku, Francusku ili Veliku Britaniju - nije spriječilo da tajno istražuju bojne plinove. Na njemačkoj strani je pionir bio Fritz Haber, profesor kemije i kapetan pruske vojske koji se ovdje smatra "ocem plinskog rata". To nije bila prepreka da upravo Haber dobije Nobelovu nagradu za kemiju 1918. godine - doduše za svoja rješenja u proizvodnji umjetnoga gnojiva.

Opet zabrane, zabrane...

1925. je opet međunarodnim sporazumima bilo zabranjeno korištenje bojnih otrova u ratu i često se spominje kako za vrijeme Drugog svjetskog rata niti jedna strana nije koristila bojne otrove, makar su ih svi imali u arsenalima u golemim količinama. Ta tvrdnja zapravo nije točna: Talijani su koristili bojni plin u osvajanju Etiopije, a Njemačka je bojni plin koristila protiv najnemoćnijih sudionika rata, kod likvidacije logoraša. Povrh toga, bilo je incidenata kao kad je na primjer u Bariju njemačko zrakoplovstvo 1943. pogodilo američki transportni brod s iperitom.

Od tada je bilo još mnogo konferencija i načelno je bojni plin strogo zabranjen po načelima Svjetske zajednice. To ne sprječava pojedine vlastodršce i diktatore da ga, kao Sadam Husein, koriste čak i protiv vlastitog stanovništva. Navodna golema zaliha bojnih plinova iračkog diktatora je bila i povod Drugog rata protiv Iraka američkog predsjednika Busha mlađeg - ali nikad nisu pronađeni dokazi za tu optužbu.

Stanovnici belgijske pokrajine Flandrije ne moraju ići daleko da bi se sjetili bojnog otrova. On je još uvijek tu, čak i 100 godina nakon prve upotrebe. Još uvijek se pronalaze ostaci, objašnjava nam povjesničar Pieter Trogh iz Yperna: "On je još uvijek tu. Kad se na gradilištu kopaju temelji, uvijek iznova se nailazi na granate s bojnim plinom. Uvijek iznova onda mora dolaziti poseban odred belgijske vojske kako bi sigurno otklonili tu opasnost."