Afganistan kao NATO-ov Waterloo?

Na sastanku na vrhu u Rigi Sjevernoatlantski savez želi, hoće i mora pronaći novu strategiju za Afganistan, zemlju u kojoj je sigurnosna situacija sve katastrofalnija, a neprijatelji sve jači. Kako dakle riješiti taj problem? Poslati još više savezničkih vojnika na jug Afganistana na kojem se ratuje s talibanima? Intenzivirati obnovu zemlje i pokušati pridobiti afganistansko stanovništvo mirnodopskim projektima, kao što to pokušavaju njemački vojnici koji su stacionirani na relativno mirnom sjeveru zemlje? Vojni zapovjednici NATO-a na terenu od susreta u Rigi priželjkuju jasne korake političara.

Krvava 2006. godina

Bila je ovo krvava godina, uvjerljivo najgora od pada talibana prije 5 godina. U posljednjih 11 mjeseci u Afganistanu je poginulo 4000 ljudi, među njima najmanje 1000 civila. Među mrtvima je i 180 inozemnih vojnika. Opasnost u Afganistanu vreba sa svih strana – gotovo svaki dan svjetske agencije prenose vijesti o novim napadima atentatora samoubojica. Vojni zapovjednici NATO-a zato već mjesecima uporno ponavljaju zahtjev za ukidanjem ograničenja u djelovanju postrojba stacioniranih u Afganistanu: njemačko je područje djelovanja tako ograničeno samo na sjever zemlje i glavni grad Kabul, a slično je i s vojnicima iz Italije, Španjolske, Turske ili Francuske. Sve je to poprilično nefleksibilno i nastavi li se tako ratovati s talibanima problem se vojno neće moći riješiti, smatra bivši afganistanski premijer Ahmad Shah Ahmadzai: «NATO neće uspijeti poraziti talibane. Talibani su trenutno jaki – i vojno i moralno. Za razliku od njih trupe NATO-a nisu podjednako moralno jake.»

Pregovori umjesto ratovanja

Ahmadzai je jedan od onih ljudi koji zahtijevaju promjenu taktike: on se zalaže za to da oružje utihne i da se s pobunjenicima počne pregovarati. Inozemne vojne trupe su u Afganistanu većim dijelom same krive za situaciju u kojoj se nalaze: ofenzive protiv talibana u kojima su greškom bombardirane i kuće, infrastruktura, pa čak ubijeni i civili rezultirale su time da Afganistanci strane vojnike polako počinju doživljavati kao neprijatelje. Na vozilima ISAF-a odnedavno se zato nalaze i znakovi upozorenja upućeni civilima: «Ne prilaziti, držite rastojanje». Takvi signali teško da će doprinijeti podršci običnog naroda u protjerivanju pobunjenika, smatraju kritičari.

Neuspjeh za neuspjehom

NATO još nije uspio ni u jednom projektu zbog kojeg je došao u Afganistan, pogotovo ne na jugu i na istoku zemlje: tamo obnova ne napreduje, razvoj provincija nije zamjetan, a da o stabiliziranju stanja da i ne govorimo. Javno mnijenje u jednoj tako nestabilnoj zemlji može se, pribojava se zapovjednik ISAF-a, general David Richards, u tren oka promijeniti: «Ja bih razumio mnoge Afganistance kada bi nam oni u isto vrijeme iduće godine rekli: slušajte, vi iz godine u godinu ne uspijevate ispuniti obećanje da ćete poboljšati situaciju. Ako se tu ništa ne promijeni onda bi nam draži ipak bili talibani.»

Minimalni kompromis u Rigi

Na summitu u Rigi, kako doznajemo iz glavnog letonskog grada, o Afganistanu nije postignut očekivani napredak. Veći partneri poput Njemačke ili Francuske i dalje odbijaju poslati svoje vojnike na jug. Britanski premijer Blair ipak je pozdravio najave te dvije zemlje da bi one u «hitnim slučajevima» mogle svojim vojnicima narediti da pomognu saveznicima u borbi protiv talibana. To je minimalni kompromis koji je u klubu 26 zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza u ovom trenutku moguć. Glavnom tajniku Jaapu de Hoopu Schefferu preostaje jedino da u stilu vjetrenjače ponavlja rečenicu koju izgovara već mjesecima: «Neprihvatljivo je da našoj misiji na jugu Afganistana još uvijek nedostaje 20% potrebnih vojnih snaga.»

Vjerodostojnost Saveza upitna

U Afganistanu se, to više ne skriva ni Tony Blair, brani vjerodostojnost NATO-a. Igra je riskantna, ulog prevelik: izgubi li Savez «utakmicu» protiv talibana NATO bi se mogao naći pred egzistencijalnim pitanjem: kakav je uopće smisao postojanja najvećeg vojnog saveza u povijesti čovječanstva? Afganistan, samo da podsjetimo, u povijesti nije uspijela u potpunosti kontrolirati nijedna strana sila, ni Velika Britanija pa ni Sovjetski Savez.