Afghanistan: Angst statt Hoffnung

Čudni zvukovi su dolazili iz tame. Ljudi u Kandaharu, glavnom uporištu talibana, nikada ranije tako nešto nisu čuli. Bili su to bombarderi B52 američkoga ratnog zrakoplovstva. Malo kasnije počele su padati prve bombe na položaje talibana i Al Kaide. Habibur Rahman se tih dana još vrlo dobro prisjeća. On je tada imao 15 godina: „Talibani su bili brzo pobijeđeni. Mi nismo znali što dolazi, ljudi su se bojali da će se vratiti stari gospodari rata i s njima građanski rat. Ali istovremeno smo se i nadali da će sve ipak biti puno bolje no ranije."

Tu nadu su poticale i Sjedinjene Američke Države - za mnoge Afganistance tada nepoznata zemlja. Rat nije usmjeren protiv afganistanskog naroda već protiv terorista Al Kaide i njihovih saveznika talibana, čulo se iz Washingtona. Poruka je bila: talibanski režim Mule Omara treba biti zamijenjen vladom koju će birati svi Afganistanci, a obnova zemlje će donijeti narodu sigurnost i blagostanje.

Konačno obrijati bradu

Nakon 20 godina građanskog rata ljudi su bili vrlo skloni povjerovati tim obećanjima, povjerenje u moć, spremnost i sposobnost Zapada bila je velika. U mnogim mjestima vladala je prava euforija. Jedan stanovnik Kabula se prisjeća da su pred brijačnicama stvarani veliki redovi ljudi koji su se došli šišati i brijati: „Talibani su napustili grad preko noći. Sljedećeg dana ih već više nije bilo. Ni jednog. Ljude više ništa nije moglo zaustaviti. Svi samo se htjeli riješiti brada koje smo morali nositi jer su talibani to naredili. Ja sam vidio puno ljudi koji su se brijali nasred ulice. Radost je bila ogromna."

Talibani su ljudima tijekom svoje vladavine nametnuli brojna stroga ograničenja - muškarci su morali nositi duge brade, žene nisu smjele raditi a djevojčice nisu smjele ići u školu. Kuću je ženska osoba smjela napustiti samo u pratnji muškarca. Zabranjeno je bilo slušanje glazbe, puštanje papirnatih zmajeva ili igre s loptom. Ljudi nisu smjeli ni obući što su htjeli, objašnjava ovaj stanovnik Kabula: „Ja sam imao jednu kožnu jaknu. Jednog dana mi je prišao jedan taliban, počeo vikati na mene, skinuo mi jaknu i pokidao je. Rekao je da se kožne jakne prave od svinjske kože i da jedan musliman to ne smije nositi."

Lažna obećanja

Bilo je tisuću takvih priča iz svakodnevice, ali su nakon dolaska zapadnih vojnika ljudi mislili da je to prošlost. I doista - proglašen je demokratski ustav i po prvi put u povijesti zemlje održani su demokratski izbori. A Hamid Karzai, kojeg je Zapad postavio kao privremenog predsjednika, 2004. je izabran za predsjednika države. Ali sigurnosna situacija se iz godine u godinu pogoršavala. Talibani su ponovo tu, prisutni, dok je mir u zemlji ponovo odmaknut u neku daleku budućnost. „Kako je moguće da se najmoćnije zemlje svijeta bore protiv talibana, a ne mogu ih pobijediti? Afganistancima je to nerazumljivo", pita se jedan stanovnik Kabula.

Poput njega mnogima nije jasno zašto 150.000 vojnika pod zapovjedništvom NATO-a ne može osigurati mir u zemlji. A veliko je nezadovoljstvo i u vezi s procesom obnove. Dok su se neki ljudi tijekom proteklih deset godina obogatili, više od sedam milijuna Afganistanaca nema dovoljno ni za hranu - i to usprkos činjenici da su uložene i potrošene milijarde dolara. Razočaran je i Habibur Rahman iz Kandahara: „Prije sam mislio da će sve biti bolje. Toliko toga nam je obećano. Ali ta obećanja nisu izvršena. Sigurnosna situacija je danas gora nego ranije."

Na mjesto velike nade došao je veliki strah. Mnogi se boje da bi se talibani mogli vratiti na vlast nakon što se strane trupe 2014. povuku. Obećanjima Zapada danas u Afganistanu malo tko vjeruje.

Autori: Ratbil Shamel / Z. Arbutina

Odg. urednik: Anto Janković