Afrički ratni zločinci zanat ispekli u Bundeswehru

Dogovor o suradnji između Ministarstva vanjskih poslova i zemalja koje „pokazuju interes da svoje vojnike na izobrazbu pošalju u Njemačku“, postoji još od 60-tih godina. Tako se posredništvom ovog ministarstva u njemačkom Bundeswehru trenutno još uvijek školuje više od 600 vojnika iz 70 zemalja, među kojima je i 20 afričkih. Iako je program suradnje s Gvinejom okončan prošle godine, kako navodi Savezno ministarstvo obrane, - „ započeti projekti trebaju se završiti do kraja.“ A taj kraj bi se trebao dogoditi tek koncem 2011. godine.

Prema informacijama prvog programa njemačke televizije ARD, u Njemačkoj svoj „ratni zanat“, tako još uvijek „peče“ osam vojnika iz Gvineje iako je u međuvremenu svima poznato na koji način će oni znanje stečeno u Bundeswehru kasnije najvjerojatnije u svojoj domovini primijeniti.

Crvena beretka s znakom njemačkih padobranaca

Tako je i vođa pučista te šef vojne hunte u Gvineji, sada u egzilu, pukovnik Moussa Dadis Camara, svoju vojnu izobrazbu završio u Njemačkoj. 1996. godine došao je u Dresden gdje je na Časničkoj akademiji prošao obuku raznih borbenih vježbi, simulacije rata kao i taktičku poduku. Nakon tri godine završio je sa školovanjem, otišao u Gvineju da bi se međutim 2004. godine ponovno vratio u Njemačku. Ovoga puta u Bavarsku, u Altenstadt gdje je završio s izobrazbom specijalca i padobranca.

Na ovo posljednje je očito posebno ponosan, budući da i dan danas nosi crvenu beretku sa znakom njemačkih padobranaca.

Tijekom puča – tajni jezik – njemački

Međutim, Dadis Camara nije jedini član vojne hunte Gvineje koji je vojnu obuku prošao i završio u Bundeswehr-u. I sadašnji ministar financija ove zemlje general Mamadou Sande kao i ministar sigurnosti, također general Mamadouba Camara tu su se školovali. Svi zajedno su po povratku u Gvineju i poslije smrti dugogodišnjeg diktatora Lansana Contea pučem preuzeli vlast usput obećavši slobodne izbore i uvođenje demokracije. Ono što je posebno zanimljivo je i podatak da su pučisti tijekom vojnih operacija međusobno komunicirali na njemačkom jeziku, kao jednoj vrsti tajnog, šifriranog jezika očito podobnog budući da se njime mogao koristiti samo najuži vrh vojne hunte.

Međutim, ubrzo nakon što su se dokopali vlasti, očito su i „namirisali“ moć – što potvrđuje i Hartwig Fischer predsjedavajući radne skupine za Afriku pri demokršćanskoj uniji Njemačke koji je Dadisa Camaru u nekoliko navrata doživio u Gvineji: „Po mom mišljenju on za sebe traži apsolutnu moć zbog čega je naravno nepodoban za neki demokratski sistem. Osim toga, uvjeren je da je upravo on „izbavitelj svoga naroda“ zbog čega se u određenim okolnostima od njega može doista svašta očekivati“.

…“ razgovarati mogu samo s Angelom Merkel..“

Ludilo veličine od kojeg Dadis Camara očigledno doista pati, na neki način dokazao je i sam kada je nedavno prilikom jednog sastanka prvo ponizio njemačkog veleposlanika u Gvineji a malo kasnije i izbacio iz dvorane riječima da „njih dvojca ne mogu razgovarati jer nisu jednaki po položaju“ te da bi njega, „Camaru, predsjednika Republike Gvineje trebala primiti barem kancelarka Angela Merkel.“

Koliko je Camara opasan vidjelo se i na masakru kojeg su izvele trupe njegove hunte u rujnu 2009. godine kada se na stadionu u Conakryu, u glavnom gradu, sakupilo nekoliko tisuća ljudi na mirnim prosvjedima želeći na taj način izraziti svoje nezadovoljstvo kandidaturom samog Camare za predsjednika države. Za masakar u kojem je smrtno stradalo oko 150 osoba a tisuće bile ranjene, Ujedinjeni narodi odgovornost vidi u Dadisu Camari i njegovoj hunti te se oni, od tada nalaze na popisu ratnih zločinaca.

Sam Camara se od kraja 2009. godine nalazi u egzilu, u Burkini Faso, nakon atentata kojeg je na njega izveo jedan od njegovih nekadašnjih bliskih suradnika.

Njemačka i dalje šalje pozive

Međutim, usprkos svim ovim činjenicama njemačka vlada očigledno još uvijek nije spremna obustaviti školovanje, odnosno, izobrazbu vojnika iz Gvineje.

Sam Bundeswehr, prema riječima Heinz –Dietera Joppa sa Akademije za vodeće časnike pri Bundeswehr-u, „nema nikakvu moć odlučivanja. Sve je u rukama Ministarstva vanjskih poslova koji i dalje šalju pozive određenim zemljama i odlučuju tko će biti primljen. Nama, Bundeswehr-u preostaje samo da te ljude prihvati i iz njih napravi prave vojnike“. Prema njegovom mišljenju bi u svakom slučaju „za Njemačku bilo bolje da s obzirom na političku situaciju u Gvineji, osobe iz ove zemlje pod hitno pošalje kući."

Drugim riječima, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i dalje šalje pozive za školovanje i onim zemljama za koje se lako može pretpostaviti u koje će svrhe dotični iskoristiti svoje znanje. Bundeswehr ne polaže veto, a tko će u Njemačku na kraju doći – kako kažu neki – o tome odlučuju vrlo često sami (budući) ratni zločinci.

Autor: ard / Željka Telišman

Odg. ured: Z. Arbutina