Ista prava za Srbe u BiH kao i za Albance na Kosovu?
24. kolovoza 2018
DW: Mala ljetna politička pauza prilika je i za refleksiju stanja u Srbiji od 5. listopada 2000. (pad Slobodana Miloševića) pa do danas. Ocjene se kreću od vladavine autokracije do diktature, a ima i onih koji sve vide samo kao male nedemokratske nestašluke?
Milan St. Protić: Sigurno razina demokracije u Srbiji nije kao što je to bio slučaj početkom tisućljeća ili nakon petog listopada. Srbija se i dalje muči s demokratskim slobodama, slobodom izražavanja i drugačijim mišljenjem. Možda smo se prerano ponadali da smo osvojili slobodu, ali očito nismo jer su iskušenja vlasti za svakog vlastodršca neodoljiva. Ali, više od toga me brine nedostatak ideja. Vladajuća stranka SNS (Srpska narodna stranka) vodi u osnovi istu politiku kakvu je vodila i DOS (Demokratska opozicija Srbije), tražeći neko kompromisno rješenje između dvije krajnosti, a zapravo ne nalazeći odgovor ni na jedno ključno pitanje, ni unutarnje ni vanjsko. Zato mislim da Srbija i tapka na mjestu.
Vlast bi se sada vjerojatno smrtno uvrijedila, jer DOS smatraju nečim najgorim što se dogodilo Srbiji u njenoj povijesti.
To jest jedna od kontroverzi srpske političke scene. S jedne strane se kritizira Peti listopad – pritom se zaboravlja kako je i zbog čega do njega došlo – a onda se vodi gotovo istovjetna politika kakvu je vodio DOS. Čini mi se da je poruka današnje vlasti u Srbiji: mi ćemo isto to, samo bolje nego što su oni, ali ne drukčije nego što su oni. Kao da je ta politika srednjeg kursa – ni tamo ni ovamo – sudbina Srbije. U krajnjoj liniji, od Miloševića, preko Đinđića, Koštunice, Tadića, Nikolića i Vučića, svaka politička stranka kao da je definirana unaprijed. Nema iskoraka – možda nema ni prostora za to – ali primjećujem nedostatak hrabrosti političkih elita u Srbiji da izađu iz začaranog kruga titoističkog naslijeđa.
Nedavno ste rekli da se Srbija ne može sama urediti i da joj je potrebna pomoć prije svega Europske unije. Mnogi međutim upozoravaju da je Europska unija podrškom sadašnjim vlastima zapravo sudionik u rušenju institucija u Srbiji.
Europska unija, s obzirom na iskustvo devedesetih, ima dvostruki cilj, i te uloge jesu ponekad proturječne. EU bi na Balkanu najprije htjela stabilnost, a ona podrazumijeva režime koji demokraciju nisu stavili na prvo mjesto. Realno, mi govorimo o četrdesetak milijuna ljudi na Balkanu, možda ni toliko. Za EU, s 400 ili 500 milijuna ljudi, s ogromnom teritorijem, političkim, kulturnim i ekonomskim potencijalom, to je zanemarljivo. Strah EU-a da u svoje članstvo primi pomalo problematične zemlje, koje njoj u svakom pogledu pripadaju, nije opravdan.
Da je malo više samopouzdanja u EU, te zemlje bi već bile primljene u punopravno članstvo. To bi mnogo brže i bolje pomoglo da se uredi ova regija, nego što se postavljaju uvjeti koje te zemlje realno ne mogu ispuniti, i što se s druge strane blagonaklono gleda na režime koji nisu svojstveni Europskoj uniji. Zato bi brzo članstvo u EU zemalja regije donijelo nadu i ohrabrenje, a EU priliku da pokaže je u stanju. Te urušene institucije se neće oporaviti same od sebe ako ne bude nekoga s velikim iskustvom i autoritetom u izgradnji tih institucija da nam u tome pomogne.
Opozicija u Srbiji formira različite saveze, i sve to podsjeća na formiranje nekadašnjeg DOS-a. Istodobno, kritičari takvog okupljanja navode da to nije pravo rješenje, jer situacija nije ista kao devedesetih i da Aleksandar Vučić nije Slobodan Milošević.
Devedesetih smo se okupljali jer je politika Slobodana Miloševića ugrožavala sam opstanak Srbije, i to je bio dovoljan motiv. Demokracija u Srbiji danas jest na staklenim nogama, ali srećom nema takvih iskušenja opstanka kakvih je bilo devedesetih. S druge strane, oni koji su danas opozicija bili su na vlasti i, iskreno rečeno, nisu se proslavili. Niko od nas se nije proslavio. To okupljanje mi također djeluje nekako mehaničko i previše u svrhu ispunjavanja nekih interesa. I njihova poruka je: mi bismo sve to isto kao Vučić, ali bolje od njega. Mislim da tu razlike nema i to vide i građani.
Kada se pored toga političke elite predstave narodu kao posebne, u skupim odijelima, limuzinama i s tjelohraniteljima, onda to kod naroda ne izaziva neophodno povjerenje da bi se za njih glasalo. A u tu zamku su upali naši političari i na vlasti i u opoziciji, u tu zavodljivu ali politički pogubnu ulogu estradne elite. Na kraju, svi oni se preporučuju time kako će trošiti naš novac. Tako je Đilas svojedobno odlučio da naš novac potroši na most, a Vučić ih troši na Beograd na vodi. A nitko nikad nije rekao kako ćemo neki novac zaraditi.
Repertoar pritisaka kojima su izloženi i građani i oporba je ipak veliki. Ili je to samo jedno od loših opravdanja?
Postoji fantastičan slogan „Ako vam je dobro, onda ništa". Ako vam nije dobro, promijenimo nešto i dogovorimo se kako ćemo to uraditi. Ako saginjete glavu i bojite se i prihvaćate to što vlast radi, onda ne možete očekivati ništa bolje jer ste se predali. Iz konformizma, i straha koji se vrlo često prelijeva u konformizam, ništa se ne može očekivati. To, naravno, nije lako i ne mogu svi, ali ne volim te priče koje opravdavaju kukavičluk. Prema svijetu smo hrabri i busamo se u grudi, izazivamo najveće sile svijeta, a s druge strane u odnosu na vlastite vlastodršce smo manji od makovog zrna.
Dosta pozornosti su izazvali i neki vaši stavovi o Kosovu, prije svega povezivanje rješavanja problema Kosova sa samoopredjeljenjem Srba u Republici Srpskoj.
Na principu narodnog samoopredjeljenja – jedna nacija jedna država – proveo se i raspad SFRJ. Glavni argument Albanaca na Kosovu u inzistiranju na državnosti bio je upravo taj princip. Nikada nije dobro kada se primjenjuju različita mjerila, jer to ne samo da je nepravedno nego je i izvor problema: ako mogu jedni, zašto ne mogu drugi? Tako da mislim da je taj princip na Balkanu nezaobilazan i dok god se on ne bude ostvario, neće se moći dalje.
Ako je već tako, i ako je status Kosova došao dotle da se samo postavlja pitanje hoće li Srbija pristati na samostalnost i državnost Kosova, izgleda mi prirodno da se to balansira s pravom Srba u Bosni i Hercegovini na samoopredjeljenje. Isto onako kao što to pravo uživaju Albanci.
Jer, ovo što sada imamo je uzajamna sabotaža. Albanci s juga Srbije sabotiraju Srbiju, a Srbija će sabotirati Kosovo. Ne mislim da to bilo kuda vodi i da je to rješenje. A time što Srbija inzistira na svom teritorijalnom integritetu, ona sebe blokira u postavljanju tog pitanja. To ne znači da bi Srbija sutra trebala otvoriti pitanje odcjepljenja Republike Srpske, ali bi bilo dovoljno da to predstavi kao svoj argument i da očekuje da će međunarodna zajednica razumjeti o čemu je riječ.
Ali, to je osnovna zamjerka koja se često čuje u Srbiji, kako međunarodna zajednica ne želi razmatrati srpske argumente.
Moje međunarodno iskustvo i poznavanje Zapada nije malo. Jako bi im volio javno postaviti to pitanje i jako me zanima što bi mi odgovorili. Licemjerna je sama činjenica što ne inzistiraju na tome da Srbija prizna Kosovo, nego nam nude takozvani pravno-obavezujući sporazum. Zašto bi oni nama nešto činili iz čista mira? Meni to govori da su svjesni toga da bi priznanje Kosova Srbiji odriješilo ruke, a da ovakav sporazum – koji ne podrazumijeva punopravno priznanje, nego to rješava na tipično zapadnjačko-formalistički način – osigurava oba njihova interesa.
Ovo što sada Srbi u Republici Srpskoj vezuju svoje pravo na samoopredjeljenje s opravdanjem Srebrenice samo ide u korak s onima koji to pravo Srbima osporavaju. Upravo obratno, time što će da se žigosati ono što se dogodilo u Srebrenici, utvrđuje se i pojačava argument Srba da imaju pravo na samoopredjeljenje kao i svi drugi. Mi u ovom slučaju imamo duple standarde, jer hoćemo jednu stvar na Kosovu, a drugu u Bosni i Hercegovini.
Srpska diplomacija smatra da postoje novi vjetrovi u Washingtonu i da je Amerika spremnija razmotriti srpske prijedloge o rješavanju kosovskog problema. Vidite li vi novi stav Washingtona?
To meni djeluje prilično infantilno. Velike sile ne mijenjaju svoju politiku ili ju mijenjaju vrlo teško. Nema nikakvih znakova da će SAD mijenjati balkansku politiku, u tom smislu i odnos prema Kosovu, a posebno ne da će se „okrenuti na srpsku stranu". Isto tako smo imali onako djetinjasta očekivanja od Trumpa. Kada imate Dačića, koji ne zna riječ engleskog, i za koga su SAD veća nepoznanica nego površina Marsa, bolje od toga se ne može ni očekivati. Mi, dakle, nećemo mijenjati svoju politiku, ali očekujemo da će to učiniti SAD. Ne znam kako bih nazvao takvo poimanje svjetskih odnosa. Jasno je i da će Rusija, kao što već čini, presedan Kosova koristiti za svoje interese.
Taj neosnovani optimizam je baziran na čistom neznanju. Ovdje se ljudi bave stvarima o kojima pojma nemaju, i misle da se na osnovu nekakve zdrave pameti i bez čitanja knjiga i analiziranja može voditi politika. Time što smo uništili školu i obezvrijedili znanje, doveli smo do toga da svako može raditi sve. Tako imamo veleposlanike koji sriču i srpski, a da ne govorimo o nekom stranom jeziku.
Ali, srpski šef diplomacije Ivica Dačić smatra da Srbiju nekih pola milijuna dolara za lobiranje dijeli od velikog preokreta američke politike.
Netko je čuo da u Americi postoji lobiranje. Naravno, tamo ima dosta prevaranata koji će vam se preporučiti i uzeti vam novac. Za lobiranje u Americi vam je potreban ogroman novac i nemoguće je mijenjati američku politiku time što ćete uložiti neki novac. Američka politika nije na prodaju. Lobiranje služi nečem sasvim drugom. Ono što se može učiniti je da se zdrav politički argument predstavi tamošnjoj javnosti, i to utjecajnim ljudima, a za to nije potreban novac nego vještina. Vi možete platiti za slikanje s predsjednikom Amerike, ali ne za razgovor s njim o politici. Prije svega, on o tome ne odlučuje. Dakle ne treba razgovarati s Trumpom, čak i da imate priliku. Nema on pojma o tome.
Ako se uopće razmišlja o tome, onda bi trebalo angažirati neku ozbiljnu kompaniju koja se bavi političkim savjetovanjem i koja vam može reći s kim bi trebalo razgovarati i što od neke politike može proći ili ne. Ali, prije toga bi ovdje netko morao znati kako se obratiti i što se želi jer naši političari idu tamo samo kako bi se fotografirali.
Ali, ozbiljna politika se vodi na drugim mjestima: na sveučilištima, u medijima, u američkom kongresu, u diplomatskom zboru – tu vam je novac potreban za auto i za benzin. Ako vas neko pozove da održite neko predavanje u nekoj ozbiljnoj američkoj školi, to može da ima daleko veći efekt nego da razgovarate s Trumpom. Dat ću vam jedan primjer: naš prodor i prihvaćanje oporbe kao ozbiljnog čimbenika uslijedilo je nakon našeg nastupa na Harvardu na proljeće 2000., gdje je bilo 1.000 studenata i niti jedan političar. Poziv smo dobili od jedne grčke zaklade i mi smo to iskoristili.
*Milan St. Protić je povjesničar, bivši političar i diplomat. Predavao na sveučilištima u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Grčkoj. Bio je veleposlanik SRJ u Washingtonu i Srbije u Švicarskoj. Jedan je od članova vodstva Saveza za promjene i Demokratske opozicije Srbije (DOS). Nekoliko mjeseci nakon svrgavanja Slobodana Miloševića proveo je i na mjestu gradonačelnika Beograda.