"Mnoge žrtve i njihove obitelji neće vidjeti nimalo pravde"

DW: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bavio se ratnim zločinima koji su počinjeni tijekom sukoba u bivšoj Jugoslaviji u devedesetim godinama i to je bio prvi sud koji je pokrenuo kazneno gonjenje i presuđivanje najtežih međunarodnih zločina od suđenja Nürnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata. Djelovanjem Suda u Haagu nepovratno je izmijenjena slika međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. Koliko je bila važna uspostava Suda i koliki je njegov značaj?

Carmel Agius: Uspostava Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu 1993. godine bio je jedan od najvećih doprinosa za međunarodno pravo nakon Nirnberškog procesa. Bilo je pokušaja uspostave Suda i prije devedesetih godina prošlog stoljeća, ali međunarodna zajednica nije uspjela postići dogovor kojim bi ga osnovali zato što situacija nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon hladnog rata nije dozvoljavala dogovor. Međutim, situacija se odjednom promijenila nakon pada željezne zavjese i bilo je više volje za otvaranje dijaloga na tu temu.

Bilo je to vrijeme kada smo u jednoj europskoj zemlji svjedočili najužasnijim zločinima nakon Drugog svjetskog rata i koji se teško mogu zamisliti. Bili su toliko užasni da ih međunarodna zajednica nije mogla prihvatiti.

U tom trenutku, srećom, dolazi do dogovora i osniva se Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY). U vrijeme kada su sukobi i dalje trajali osnivanje ICTY-ja je imalo za cilj zaustaviti sukobe i uspostavi pravdu. Ratove nismo uspjeli zaustaviti osnivanjem Suda, a počinjen je i genocid, prvo u Ruandi, potom i u Srebrenici.

Završetkom sukoba na području bivše Jugoslavije bile su moguće istrage i zločinci su se mogli privesti pravdi. Sve zahvaljujući postojanju ICTY-ja, jer se u suprotnom sve ovo ne bi dogodilo.

Je li sud ispunio svoju misiju i jesu li ispunjena očekivanja?

Ako mislite na očekivanja ljudi na Balkanu, onda bi mi trebalo mnogo vremena da odgovorim na to pitanje, s obzirom na to da postoje osobe koji su pune riječi pohvale za ono što je Sud u Haagu učinio, dok drugi nisu htjeli njegovo osnivanje i još uvijek ga osuđuju, negiraju i smatraju da nema ovlasti na ovim prostorima. Postoje i oni kojima se sviđa rad Tribunala kada on presudi onako kako oni očekuju, dok ga ne vole kada sljedeći put presudi protivno njihovim očekivanjima i željama.

Sve je to nepotrebno i komplicirano. U stvarnosti pitanje je jesmo li ispunili naš zadatak? Mislim da smo dobro odradili naš posao. Sproveli smo pravdu i, ono što je najvažnije, poslali smo poruku da je završena era nekažnjivosti. Sada morate znati da ćete, ako počinite zločin, biti ć privedeni pravdi i to je možda najveći uspjeh Tribunala.

Ima li mira bez pravde?

Osnovno je pravilo da nema mira bez pravde. Ako znate da možete počiniti zločine, pa čak i one najveće kao što su genocid, agresija protiv druge zemlje ili najgore zločine protiv čovječnosti te ako znate da nećete biti kažnjeni onda ćete ih i učiniti, jer ste uvjereni da nećete snositi nikakve posljedice. Ovo posebno važi ako ste sigurni da ćete pobijediti u ratu i vjerujete da ćete proći nekažnjeno.

U stvarnosti ne mislim da je pravda tu kao prevencija, mislim da je ona tu kao neophodan dodatak za pojam mira. Jer, kada znate da postoji pravda, znate da postoje pravila koja se moraju slijediti, u suprotnom pravda će vam biti za vratom.

Kolika su dosadašnja suđenja u Haagu važna za budućnost, pomirenje, dobre odnose i suživot na prostorima bivše Jugoslavije?

Pomirenje je nešto što je lokalnog karaktera i Sud ga neće osigurati. Sud u Haagu je osnovan kako bi osigurao pravdu i kako bi priveo one koji su počinili zločine, te da utvrdi njihovu krivnju i da odredi odgovarajuće kazne. Odluke donesene na sudu mogu se koristiti za osiguranje i bolje razumijevanje sukoba i eventualno pomirenje, ali to zahtijeva mnogo dobre volje i suradnje svih sudionika.

Presude suda same po sebi nikada ne mogu biti odlučujući faktor pomirenja. Međutim, činjenice proizašle iz suđenja mogu biti vrlo korisne i značajne, jer jednom kada sud donese i uspostavi povijesnu činjenicu, tada ona može biti upotrebljena u lokalnim naporima da se uspostavi pomirenje između građana ili etničkih grupa.

Koliko je posla ostalo u procesu istrage, pronalaska, suđenja i kažnjavanja ratnih zločinaca?

Mnogo. Strašno mnogo posla je ostalo i to me brine zato što vidim da domaći sudovi neće moći sprovesti sve slučajeve počinjenih ratnih zločina za koje se zna. Ima ih na tisuće. Mi iz ICTY-ja osigurali smo informacije o hiljadama osumnjičenih ratnih zločinaca, a do sada su stotine privedene pravdi.

Ostao je velik zadatak i napor za lokalne sudove i kako vrijeme prolazi bit će sve teže, a već se sada primjećuje nedostatak političke volje. U nekim, ako ne u većini slučajeva, politička volja slabi. Sve zemlje u regiji - Srbija, Hrvatska i BiH, su preuzele dio odgovornosti u provedbi pravde, ali je njihov rad ograničen i nedostatan, a sama suradnja sudova između ovih zemalja je ponekada slaba i znatno je lošija nego prethodnih godina.

Nerijetko smo imali situacije da se nakon suđenja u Haškom tribunalu negira presuda i sam sud, da se umanjuje njegov značaj, te istodobno dolazi do zbijanja nacionalnih redova, poricanja, revizionizma, negiranja činjenica proizašlih iz suđenja, pa čak i slanja podrške ili glorificiranja netom osuđenog ratnog zločinaca i njegovih nedjela. Vaš komentar?

To je nešto što se uvijek događalo. Kada god se počine zločini, ako ih njihovi počinitelji ne žele priznati, uvijek će pribjeći revizionizmu i poricanju. To je još jedan zločin, sam po sebi. Ako na primjer poričete genocid u Srebrenici, činite genocid ponovo prema žrtvama i preživjelima. Ne vjerujem da ljudi ili grupe koji ga poriču ne znaju za ovo. Oni to rade namjerno. Iako smo u mnogim slučajevima vezanim uz Srebrenicu presudili da se tamo dogodio genocid, čak je i Međunarodni sud pravde donio takvu presudu, te je istodobno prepoznao djelomičnu odgovornost Srbije. Za njih je uvijek bolje ako mogu pridobiti određen broj ljudi koji će prihvatiti njihove stavove da se zločini koje je presudio Međunarodni sud nikada nisu ni desili. To je iznenađujuće i naziva se povijesnim fenomenom koji se ponavlja.

Ljude moramo podsjećati na događaje iz prošlosti, jer sada već imamo generaciju rođenih nakon sukoba koje su nezainteresirane za te događaje. U Engleskoj je nedavno objavljena studija o tome što britanski mladi znaju o Drugom svjetskom ratu, komunizmu, rasnim sukobima, Staljinu... i ispostavilo se da oni čak nisu ni čuli za ove događaje niti ljude. Pojedini ne znaju da se dogodio Drugi svjetski rat. Imate i one koji bi radije nastavili dalje, ne nužno zaboravili, ali bar da se ne prisjećaju i upravo su oni najslabija točka u borbi protiv revizionizma.

Ljudi moraju znati i treba ih podsjećati da su se devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije desila najstrašnija zvjerstva poslije Drugog svjetskog rata i to ne smije biti zaboravljeno.

Trebale bi se presude ICTY-ja naći i u školskim udžbenicima?

Iako nisam didaktičar, sociolog, povjesničar ili političar, ali iz moje osobne perspektive rekao bih da trebaju. Puno je bolje nego imati tri različite knjige iz povijesti, ovisno koju školu pohađate u BiH, jer tu imate srpsku, hrvatsku i bošnjačku verziju događaja i to je loše.

Što bi trebali biti zadaci sudova i tužiteljstava zemalja zapadnog Balkana u narednom razdoblju?

Sudovi u regiji trebaju nastaviti svoj posao. Oni znaju tko su osumnjičeni. Međutim, vrijeme je ovdje od presudne važnosti i ono prolazi. Ljudi stare, svjedoci stare, umiru i nema vremena za gubljenje. Imaju je sudovi dovoljno materijalnih sredstava da nastave s radom je druga stvar. Poznajem sve tužitelje u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i mogu jamčiti za njihovu odlučnost i iskrenost, ali imaju jako težak zadatak i potrebna su im sredstva.

Sudovi u regiji su ograničeni brojem ljudi koji vrše istrage, nemaju dovoljno sredstava, a vrijeme je nemilosrdno. Vrijeme teče i bit će mnogo nezadovoljnih žrtava, preživjelih i obitelji žrtava koji nikada neće vidjeti ni trunak pravde. Neće je moći dobiti od ICTY-ja, jer je jurisdikcija bila ograničena samo na određen broj ljudi i na određeno vremensko razdoblje. U slučaju BiH, Srbije i Hrvatske nema ograničenja osim materijalnih i ljudskih resursa. Ali nešto mora biti učinjeno, jer kako vrijeme prolazi žrtve i njihove obitelji će osjetiti da su zaboravljene i napuštene, te kako će umrijeti znajući da pravda nije zadovoljena.

Sudac Carmel Agius je rođen u Sliemi, na Malti, 18. kolovoza 1945. On je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od početka 2019., a prethodno je obavljao dužnost predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android