Ako želimo više za sebe, trebamo manje siromašnih

U čitavom nizu zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj se drastično povećava jaz između najbogatijih i najsiromašnijih. Takva velika razlika nije izmjerena u posljednjih trideset godina. To se odnosi i na Njemačku: sredinom osamdesetih prošlog stoljeća je najbogatijih deset posto stanovništva imalo prihode koji su bili pet puta veći nego kod najsiromašnijih 10% - danas je taj omjer već 7:1.

U svih 34 zemalja članica OECD-a, organizacije koja osim najimućnijih zemalja Europe obuhvaća i SAD, Australiju ili Japan, je još sredinom osamdesetih vladao omjer da su najbogatiji zarađivali sedam puta više nego najsiromašniji. Danas je omjer čak 9,5 na 1.

Naravno, OECD nije nikakva politička organizacija i nipošto se ne može reći da ima ikakve veze s nekakvim lijevim ideologijama, ali i ona upozorava kako ova sve veća razlika ima "značajan negativan utjecaj" na gospodarski razvoj. To je čista tržišna logika da su oni koji manje zarađuju zapravo bolji potrošači nego oni kojima (veliki) imutak ostaje "zamrznut", bilo da je riječ o vili, skupom autu ili dijamantnoj ogrlici. A ta dinamika "obrtanja" novca na tržištu je presudna i za gospodarski rast pa je tako on manji nego što bi realno mogao biti.

Spiskano 6% gospodarskog rasta

Konkretno na primjeru Njemačke, njen BDP po glavi stanovnika je od 1990. do 2010. narastao za oko 26%. Stručnjaci OECD-a su izračunali da bi, ako bi razlika između najbogatijih i najsiromašnijih barem ostala na razini iz osamdesetih, porast BDP-a u Njemačkoj bio za najmanje 6% - veći!

OECD tu računa posljedice "sve većeg jaza između 40% onih s manjim primanjima i čitavog ostalog društva koje bolje zarađuje". Tu nije samo problem manje potrošnje, nego i još jedan koji se onda dugoročno negativno odražava na uspješnost čitavog gospodarstva: oni koji manje zarađuju imaju i manje novca za obrazovanje svoje djece. Opet, čak i ako se ne obraća pažnja na socijalnu dimenziju tog problema, u gospodarskom smislu to znači rasipanje postojećih resursa i realno smanjivanje gospodarske kompetentnosti čitave zemlje.

Zato glavni tajnik organizacije OECD Angel Gurria zvoni na uzbunu te u svom zaključku kaže: "Borba protiv takve nejednakosti mora postati središnja tema političkih rasprava." Jer, "naše analize pokazuju kako se možemo pouzdati u snažan i trajan gospodarski rast samo ako nešto poduzmemo protiv velikih i sve većih nejednakosti u prihodima stanovništva", smatra Gurria.

Stručnjaci organizacije su analizirali i postojeće mjere za borbu protiv siromaštva koje provode zemlje članice i došli do zaključka kako one ni izdaleka nisu dovoljne. Neophodno je potrebno omogućiti širem krugu stanovništva pristup svim javnim službama i to se ne odnosi samo na škole i sveučilišta. Tu je svakako potrebna i bolja zdravstvena skrb jer samo zdrava osoba je i gospodarski produktivna.

Bomba u mirovinskom sustavu

OECD isto tako upozorava na "bombu" koja otkucava i koja bi mogla još uvelike pogoršati odnos između najbogatijih i najsiromašnijih pa tako i još više ugroziti gospodarski rast: mirovine i mirovinski sustavi. Obzirom na sve starije stanovništvo, postojeći mirovinski sustav jednostavno više neće moći pokriti značajan pad prihoda u trenutku kad se odlazi iz radnog odnosa. Dodatni problem je i začarani krug gdje manji gospodarski rast znači i manje kamate na kapitalna ulaganja - a to onda znači i manje novca za isplatu mirovina.

Gurria traži mirovinski sustav koji bi bio bolje prilagođen budućnosti i tu zapravo ne vidi izbora: "Moramo ljudima bolje objasniti da su prihvatljive mirovine moguće samo ako svi duže radimo i više uplaćujemo u mirovinski fond." No i Gurriji je jasno da to otvara nove probleme: ako se i želi da starije osobe još uvijek rade, onda se mora nešto učiniti da takve osobe uopće nađu neko radno mjesto. A u vremenima kad i mnogi mladi mogu samo sanjati o nekom radnom mjestu koje će im pružiti dovoljnu sigurnost da osnuju obitelj i dobiju djecu, takav zahtjev glavnog tajnika OECD-a već graniči s iluzijom.