Američki veterani bez krova nad glavom

Dom za veterane Borden Avenue u New Yorku je smješten u industrijskoj zoni luke u četvrti Queens. Uprava zgrada nam nije htjela dati dozvolu za ulaz, ali veterene je lako sresti i pred domom. Većina ih je služila vojsku u Vijetnamu, u Koreji ili u prvom ratu protiv Iraka.

Ali ima i novih pridošlica, kao što je Martin Nieves koji je donedavno bio u Iraku s Drugom pješadijskom divizijom. "Ovdje sam došao i primljen sam tek danas, ali sam već od lipnja beskućnik." U Iraku je bio zadužen za sigurnost jednog od zapovjednika kampa Taji, uporišta sjeverno od Bagdada.

Jednog dana je njegovo oklopno vozilo pogodila granata. Njegovom najboljem drugu koji je sjedio pored njega šrapnel je raznio oko. Nieves je zadobio povrede glave, leđa, lakta i šake - ali nevidljive povrede su bile mnogo teže.

"Jednostavno sam stalno budan. Ne mogu spavati. Ponekad se probudim jer čujem neke glasne zvukove: u Iraku su skoro svake noći bili topnički napadi dok smo spavali. Sada jednostavno ne idem spavati. Danju spavam bolje, ali nit to ne mogu jer onda moram obavljati svoje poslove."

Posvađao se sa svim sestrama i bratom

Američku vojsku je napustio u siječnju 2011. i seljakao se od Washingtona do Texasa, od Pennsylvanije do New Yorka. Boravio je kod obitelji i prijatelja dok su ga htjeli držati kao gosta, a onda odlazio u domove za beskućnike kad više nije imao kamo.

Njegov zdravstveni nalaz potvrđuje posttraumatski duševni poremećaj (PTSD) i depresiju, ali kad je ovog srpnja konačno došao na red za liječenje, rečeno mu je da nema mjesta i da opet dođe tek u prosincu. To nije nipošto iznimka: prema statistikama američkog Ministarstva za veterane, obrada zahtjeva za liječenjem veterana u pravilu traje najmanje osam mjeseci.

Martin Nieves je svjestan da se promijenio i da mu treba pomoć: "Nisam više tako opušten kao što sam bio. Prije sam se zabavljao, stalno odlazio na zabave i provodio vrijeme s mojim nećacima i nećakinjama. Sad sam stalno sam, što je više moguće. Mnogo toga me ljuti. Ne znam zašto, ali se razbijesnim. Ali ne želim to iskaljivati na drugima, pa se držim podalje od društva koliko god je moguće."

Stara, poznata priča veterana

Nieves ima osam sestara i jednog brata, ali su se njegovi odnosi pokvarili s baš svima od njih. Za Shada Meshada koji je osnovao Zakladu nacionalnih veterana kada se vratio iz rata u Vijetnamu, to je jako dobro poznata priča: mladi čovjek koji se svojim ratnim iskustvima otuđio od ljudi koje zapravo najviše treba.

"Nešto se dogodi i povučeš se, izađeš iz kuće", objašnjava veteran iz Vijetnama. "Ne možeš se povjeriti svojim najboljim prijateljima, ne možeš naći posao i nemaš novca. Tako sjedneš u auto - ako ga imaš, ili se ukrcaš u autobus i jednostavno otputuješ da razmisliš o svemu. Baš kao malo dijete koje se naljuti na roditelje i koje onda mora shvatiti da nema kud otići. E pa, razlika između djeteta i ratnog veterana jest da je veteran obučen da preživi svugdje. Ako je bio u Iraku ili Afganistanu, onda je za njega dječja igra pronaći sklonište u Americi. I svatko od njih misli; 'to je samo za ovu noć'", objašnjava Shad Meshad.

Broj takvih američkih veterana koji "jednostavno odu" je upravo zastrašujući: dvostruko je veća vjerojatnost da će neki veteran ostati bez krova nad glavom nego "običan" građanin i gotovo 150 tisuća bivših vojnika i vojnikinja je prošle godine barem jednom potražilo utočište u domu za beskućnike.

Američki ministar za veterane Eric Shinseki je odlučan u naumu da okonča problem veterana-beskućnika do 2015., ali i u dobrotvornim institucijama se ovaj cilj smatra iluzijom. Doduše, stanje se nešto poboljšava: prema posljednjoj statistici jedne noći u siječnju 2011. je bilo 67.495 veterana u Sjedinjenim Američkim Državama koji nemaju svoj dom.

Sramota o kojoj se ne govori

To je 12 posto manje beskućnih veterana nego u godini prije toga, ali Shad Meshad ističe i kako je problem uopće javno govoriti o problemu muškaraca i žena koji su - u pravilu časno - služili u oružanim snagama i koji sad žive na ulici: "To je stanje u kojem nitko zapravo ne želi znati što se zbiva zato jer je to sramota. Trebali bismo biti zgroženo što u ovoj slobodnoj zemlji dopuštamo tako nešto ali ja više ne znam što ljude može zgroziti."

U mnogim američkim gradovima nije teško naći veterane koji žive na ulici. Jedan od njih i Ryan Charles i on se upravo sprema na počinak. Zatvara vrata svog auta - Honde Accord, i pokriva se dekom. Auto je parkirao u Brooklynu, njujorškoj četvrti u kojoj je odrastao i zato se u njoj osjeća sigurno.

I njegova današnja svakodnevnica bez krova nad glavom je postala rutina i u šest mjeseci koliko ovako živi se već navikao: "Prilično mi je ugodno ovdje, jednostavno samo spustim sjedište i spavam. Je li mi netko smeta ili me budi? Ne, pa to je moja četvrt, moje susjedstvo! Svi me ovdje znaju i znaju što sam radio."

Glupo pitanje: "Jeste li bili u borbi"?

Charles je služio u produženom vojnom roku u Iraku i onda još jedan rok u jednoj od najopasnijih baza u Afganistanu, u srcu područja kojeg nadziru Talibani. Napustio je vojsku prije godinu dana i tek pokušava saznati na koje povlastice ima pravo.

Na prvom psihološkom pregledu su mu rekli kako bi "mogao imati" PTSD i depresiju i kako bi mogao početi previše piti: "Tamo te pitaju pitanja kao što su 'jeste li ikada bili u borbi? Jeste li ikada pogođeni?' Hvala Bogu, ja nisam nikad bio pogođen, ali je nekoliko puta bilo tijesno. Bio je jedan tip, jedva koji metar udaljen od mene, koji je izgubio obje noge i ruku. Morali smo ga skupljati, nismo imali nosiljke pa smo ga postavili na ljestve i njegove noge smo stavili pored njegove glave. Od koljena na dolje više ničega nije bilo."

Charles traži posao od kako se vratio u New York. Prošle godine je stopa nezaposlenih među veteranima u dobi do 24 godine starosti iznosila zastrašujućih 29,1 posto.

"Kad sam počeo tražiti posao, tražio sam bilo što. Išao sam od trgovine do trgovine, hotela ili bilo koje institucije i pitao; 'hej, trebate li nekoga za posao?' Svi su me odbijali jer se valjda danas sve događa preko interneta. Ja sam propustio tu promjenu i svaki put kad u svom životopisu uopće napišem da sam šest godina bio u vojsci, nikad više ne uzvrate poziv. Čini mi se kao da sam predao neispisani list papira"

Ovo je luksuz prema Afganistanu

Zima u New Yorku zna biti oštra, ali u doba kad smo se sreli s Charlesom još nije počela. Pitali smo ga što planira kad počnu mrazevi obzirom da nema čak niti vreću za spavanje: "Zato sam i kupio ovaj auto: mogu u njemu udobno spavati. Možda je to još uvijek ostatak mog vojničkog života. Ne mogu se žaliti jer sam bio u mnogo gorem: spavao sam u napuštenim zgradama i na poljima, tako da je spavanje u autu za mene pravi luksuz."

Sljedeći put smo Charlesa sreli upravo kad se vratio iz podružnice Ministarstva za veterane gdje je saznao na kakve povlastice ima pravo. No sad, kao i mnogi ostali veterani, mora čekati: potrajat će barem osam mjeseci dok se ne obradi njegov zahtjev. Do onda se mora sam snalaziti, kako zna i umije - na cesti.