Europa čeka na Angelu Merkel
Kada je politika prema izbjeglicama u pitanju Angela Merkel je u Europi prilično usamljena. Svaki europski premijer i predsjednik države koji je kao i ona uvjeren da ne postoji gornja granica prijema izbjeglica i tražitelja azila, prije ili kasnije će se suočiti s problemima. Pogotovo ako smatra da i drugi državnici moraju razmišljati na isti način. I upravo zbog toga je njezin plan da se unutar EU-a izbjeglice „pravednije“ rasporede, propao u velikom stilu. Jer kancelaričini europski partneri to vide ovako: zašto da mi ispaštamo zbog poziva koje Merkel upućuje svijetu?
Reakcije desnih populista poput Marine Le Pen i Viktora Orbana joj pritom ni ne trebaju smetati. No mnogo veću težinu ipak ima mišljenje predsjedavajućeg Europskog vijeća, Donalda Tuska. Aludirajući na Merkel, ovaj oprezni Poljak, rekao je kako je izbjeglički val toliki "da se više ne može zaustaviti". A pokušaj da se svim zemljama EU-a nametnu kvote za prijem izbjeglica, Tusk vidi kao "političku prisilu".
Donald Tusk, glas protivnika Angele Merkel
Neki njemački političari su reagirali ljutito smatrajući kako je Tusk prekoračio svoja ovlaštenja. Na kraju krajeva, glasila je kritika iz Njemačke, Tusk je tu kako bi se pobrinuo za suglasje a ne nemir unutar EU-a. No, kritika im se vratila kao bumerang: naime, Tusk iza sebe ima ogromnu većinu europskih vlada. Merkel se odjednom našla u ulozi autsajdera.
A tako jasna kritika na račun smjernica Angele Merkel rasplamsala se krajem godine, čak i od strane onih koji je u drugim slučajevima podržavaju. Nizozemski premijer, demokrišćanin, Mark Rutte je samo kratko rekao: "Mi znamo to još od Rimskog carstva, da imperiji propadaju kada im granice nisu dobro čuvane". I sam Wolfgang Schaeuble, Angelin lojalni ministar financija, uporedio je nekontrolirano useljavanje sa „lavinom“ koju bi mogao izazvati „jedan nepažljivi skijaš“.
Produbljeni unutarnji sukobi u Europi
Merkel je pak ostala pri svome. Tako je, iako nije htjela, produbila unutarnje sukobe u Europi. Na izborima širom Starog kontinenta desničarske stranke su te koje profitiraju, a Schengenski prostor se sve više stavlja pod znak pitanja. A ozbiljan neželjeni efekt se vidi i na primjeru Velike Britanije, gdje će se najkasnije 2017. njezini građani na referendumu izjasniti o tome žele li ostati u EU ili ne.
A tamo je raspoloženje već krenulo u smjeru izlaska iz EU, što je direktna posljedica nekontroliranog useljavanja u Uniju. Istina je da bi se Velika Britanija uvijek mogla izvući iz sustava raspodjele izbjeglica, a isto tako nije ni potpisnica Schengenskog sporazuma, no britanska kalkulacija ipak glasi: ako Njemačka za nekoliko godina dodijeli državljanstvo milijunima izbjeglica, onda bi se oni zbog slobode kretanja unutar EU-a već sutra mogli naseliti i u Velikoj Britaniji.
EU je pokrenula mnogo dobrih inicijativa u izbjegličkoj politici: pobijediti uzroke koji dovode do izbjeglištva, podržati zemlje susjede Sirije, dopustiti ograničen broj ekonomskih migranata. No ako sve to i bude polučilo uspjeh, čemu se ne bi trebalo pretjerano nadati, izolacija Europe je neminovna. I Europa se ne bi smjela osloniti samo na Tursku koja bi trebala izbjeglice držati podalje od Europe nego bi ovaj neugodan posao morala sama preuzeti.
Velika tema 2016. će svakako biti zaštita vanjskih granica. A ako to ne uspije, s pravom upozorava potpredsjednik Europske komisije, Frans Timermann, "neće propasti samo Schengen nego i Europa". Merkel je prije koju godinu to isto tvrdila i za euro. Stoga ova rečenica vrijedi više nego ikad i kad je u pitanju migracija.