"Arapska jesen" nakon "arapskog proljeća"?

Tunis je dobio odlične prognoze. Poprilično dobro je prošao i Egipat. Stručnjaci koji su sudjelovali na skupu u Hamburgu smatraju da i u jednoj i u drugoj zemlji postoji dovoljno revolucionarnog elana koji će biti potreban za savladavanje (pre)ostalih prepreka na putu prema političkim i društvenim promjenama.

Nešto manje optimizma je bilo u slučaju ostalih zemalja u regiji: Bahrein, Saudijska Arabija, Jemen. Njima se prognoziraju (u najboljem slučaju) mini-reforme i kozmetičke promjene - ali i ostanak starih struktura na vlasti.

Stručnjake je najviše zaokupljala Sirija. Predsjednik Bašar al-Assad stanovništvu je u više navrata obećao da neće koristiti nasilje u sukobu s neistomišljenicima. Iako je vrlo upitna doza istine u njegovim riječima, stručnjaci koji su sudjelovali u diskusiji većinom odbacuju ideju inozemne intervencije. Michael Thumann je dopisnik "Die Zeita" iz Sirije:

„Bašar Assad je već sad teško uzdrman. Njegova unutarnja legitimacija erodira, a ona je bila puno jača od primjerice Mubarakove u Egiptu. Sad se u načelu može samo čekati i gledati kako će se raspasti njegov aparat moći. Kad bi se sad diskutiralo o intervenciji, to bi samo pomoglo u procesu ojačavanja jednog starog stupa njegove legitimacije, a to je upravo otpor protiv vanjskih neprijateljskih zapadnih snaga."

Euforija i otrežnjenje

Trenutni je dojam kao da su sirijski pucnji iz vatrenog oružja pretvorili euforiju u Europi i SAD-u oko arapske revolucije u - otrežnjenje. Nada u demokratske partnere na Bliskom i Srednjem istoku pojedine je političare odnijela predaleko u oduševljenju prvih (revolucionarnih) tjedana.

Presmjele su bile sve usporedbe ustanaka u Jemenu i Bahreinu s promjenama u Njemačkoj 1989. Realna situacija u arapskim zemljama je potpuno drugačija. Zato je i Vali Nasr, bivši savjetnik posebnog američkog izaslanika za Afganistan i Pakistan Richarda Holbrookea, primijetio svojevrsni zaokret u držanju Zapada:

"Djelomično se odustaje od pružanja jasne podrške promjenama. Bilo je naravno jednostavnije uključiti se u stanje u Egiptu gdje vojska ima visok utjecaj na politiku. Kad pogledamo druge zemlje s kojima Zapad nema puno veza, odnosno malo utjecaja na glavne aktere, onda su vojna intervencija, sankcije ili međunarodno koordinirane akcije jedine mogućnosti."

Promjene se nastavljaju. Već se diskutira u kakvoj su vezi nedavni protesti u Izraelu s previranjima u arapskog svijetu. Oni imaju veze jedni s drugima, i to više veze nego što se može pomisliti. Je li možda moguće uspostaviti neke nove veze i mostove? Barem između stanovnika neprijateljskih zemalja? Ta su si pitanja postavili analitičari. "Stabilnost" nije uvijek najvažnija stvar u politici, smatra Volker Perthes iz Zaklade znanost i politika.

Stabilnosti i stagnacija

"Previše političara u Europi uvijek iznova miješaju stabilnost i stagnaciju. Revolucija kao da nije bila predviđena. Dijelom su arapski i drugi moćnici izigravali europske političare, znali su im govoriti: ako mi ne budem na vlasti onda će zavladati anarhija. Ili: ako mi odemo, doći će islamisti. Ali mi upravo sad vidimo na primjeru Sirije ili Libije i Jemena da ti arapski moćnici više nisu jamac stabilnosti", kaže Perthes.

Nema univerzalnog recepta za rješenje sadašnje situacije, čulo se u Hamburgu. Zapad će morati pozornije promatrati zbivanja u regiji. Zato će promjene ostati jedina pouzdana (i stabilna) konstanta u arapskom svijetu.

Autor: Ute Hempelmann / sma

Odg. ur.: A. Legović